VJERA I DUHOVNOST

Prekomjerno vraćanje mislima u događaje koje si ne možemo oprostiti ne dopušta da naše rane zacijele

Prekomjerno vraćanje mislima u događaje koje si ne možemo oprostiti ne dopušta da naše rane zacijele

Pristupi k Isusu Petar i reče: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“

Mt 18,21-22

Petrova ponuda čini se tako velikodušna. Čak sedam puta spreman je oprostiti svome bratu. Umjesto da ga Isus pohvali zbog njegove spremnosti da velikodušno izađe u susret drugoj osobi koja ga je povrijedila, On pred njega stavlja trajnu obvezu oprosta. Možemo samo zamisliti Petrov šok i čuđenje. Sigurno se zapitao kako i zašto Isus predlaže oprostiti sedamdeset puta sedam. Nije li to previše? I mi ćemo se zapitati jesmo li onda naivci koji dopuštaju da nas se namjerno povrijedi. Zar je moguće da Isus želi da nas netko toliko puta vrijeđa, da nam čini nažao?

Vezani članci

Isus to ne želi. On sigurno zna koliko je teška patnja. On zna koliko je bolno i koliko snage iziskuje dopuštanje pljuvanja i izrugivanja. Bez obzira na to, daje nam primjer opraštanja: „Oprosti im jer ne znaju što čine.“ Tako uzvišen, tako božanski primjer oprosta, a opet tako jednostavan i dostupan običnom čovjeku. Ovdje je jasno vidljivo da Isus ne traži ni od mene ni od tebe nešto što On sam ne čini. Oprost je jedan od načina kako ga slijediti, kako mu postati što sličniji. U našem ljudskom oprostu krije se Božja ljubav u nama. I oprostom, ta se ljubav prelijeva na brata čovjeka. Ne sedam puta, nego beskonačno.

Dva su puta opraštanja, jedan je put opraštati drugima, a drugi, samom sebi

Toliko je ljudi u našem životu kojima je potrebno oprostiti. Sama ta činjenica opterećuje našu dušu, okupira misli i onemogućuje nam da živimo u miru. Nužan preduvjet za sposobnost oprosta je osobna sloboda. Kad opraštaš drugima, ti im poklanjaš milosrđe i ljubav na način da zaboravljaš, da brišeš spomen na sve riječi i djela kojima su te povrijedili. Računao ti s tim ili ne, sebi poklanjaš slobodu da nastaviš živjeti, da ne zapneš u nekom trenutku i vremenu gdje si bio ranjen, da se ne vraćaš na to mjesto, da se ne samosažalijevaš, da ne tražiš od drugih sažaljenje ili podršku u svom samosažaljenju. Nije nam Bog dao duha bojažljivosti da budemo plačljivci, nego duha snage da budemo ojačani usprkos teškoćama, duha ljubavi da na porugu odgovorimo blagoslovom, duha razbora da u miru možemo razlučiti što nam je činiti. A uvijek nam je činiti ono što nas više vodi Ocu.

Oprost znači rušenje svih barijera koje smo podigli oko sebe. Ipak, oprost ne znači djelo milosrđa samo prema drugima, nego i prema samom sebi jer često je teže oprostiti samom sebi nego drugima. Prema sebi samima puno smo stroži. Vjerujem da je to zato što od sebe puno i očekujemo. Spoznaja vlastitog grijeha boli više od spoznaje da nas je netko povrijedio ili izdao naše povjerenje. Naš grijeh izravno vrijeđa našeg Nebeskog Oca. Na ljubav nismo odgovorili ljubavlju. I svaki naš grijeh nije ništa drugo do odbijanje Očeve ljubavi, odbijanje da se ona ogleda u nama.

Oprost sam sebi važan je koliko i oprost drugima

Teška je spoznaja da si onom koji te bezuvjetno voli u jednom trenutku svog života okrenuo leđa. Normalno je da se pitaš kako si to mogao učiniti i zašto si ustrajao u tome. Želim ti reći da je divno što si otvorio svoje srce da spoznaš svoju bijedu, slabost i nemoć. Stoga te pitam: „Tko si ti da sam sebi ne opraštaš? (Koji apsurd, On ti je oprostio, a ti sam sebi nisi!) Tko si ti da mu kažeš da za otkupljenje tvojih grijeha nije dovoljan Njegov odlazak na križ? (A kažeš mu to svaki puta kad sumnjaš da su ti grijesi koje si ispovjedio stvarno oprošteni.) Tko si ti da se vrtiš u svom malom svijetu i odbijaš poziv na slobodu? Tko si ti da se koprcaš u svojoj oluji i odbijaš Njegovu ruku? Zar ti nije dovoljan susret s Njim u sakramentu ispovijedi? Zar ti nije dovoljna Njegova spremnost da ti daruje novi život? Zašto kompliciraš ako te On želi ozdraviti?“

Jasno je da je opraštanje samom sebi proces koji ne traje od danas do sutra, ali početak ovog procesa krije se u trenutku spoznaje Njegove neizmjerne ljubavi. Ti kao dijete takvog Oca ne bi trebao (namjerno kažem ne bi trebao, a ne, ne smiješ jer i dalje imaš slobodu) pristajati na išta manje od radosti u Gospodinu. Možeš okajati svoje grijehe, možeš činiti zadovoljštinu za njih i ne činiti ih više. To je Isusu dovoljno. On ne optužuje niti osuđuje. On gleda tvoje srce. On gleda tvoju spremnost na promjenu.

Prihvatiti milosrđe i biti milosrdan

Kad opraštam drugome, iskazujem mu milosrđe i ljubav. Oprostiti samom sebi znači prihvatiti milosrđe svog nebeskog Oca, prihvatiti da me On ljubi, srcem prihvatiti da mi je stvarno oprostio sve moje pogreške u sakramentu ispovijedi. Trebam otpustiti svaku sumnju u to.

Često nas naše rane sprječavaju u tome. Prekomjerno vraćanje mislima u događaje koje si ne možemo oprostiti ne dopušta da naše rane zacijele. Stalno su prisutne i podsjećaju nas na naše padove. U takvim trenutcima izgovaraj: „Ja sam ljubljeno dijete svog Nebeskog Oca.“ Ponavljaj to. Često. Koliko god je potrebno dok to ne prihvatiš. Naglas izgovori i ponavljaj: „Gospodin mi je oprostio!“ Znam da ti je teško povjerovati da te toliko voli da ti je udijelio oprost za nešto što ti sam ne možeš prihvatiti, što te možda izjeda iznutra. Kad te preplavi sumnja, sjeti se da je upravo zbog tebe, zbog ljubavi prema tebi, da ti živiš, da ti budeš slobodan, trpio i bio raspet na križu. Veće ljubavi od te nema i zato: „Idi i ne griješi više!“

Anteja Nakić – Žena vrsna

www.medjugorje-news.com

Napisite nam Vaše svjedočanstvo

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button

Adblock Detected

Please turn off adblocker