Djevojčica tvrdi: Igrala sam se sa malim Isusom i doživjela mistična iskustva…
„Bit će svetaca među djecom!“ – ove proročke riječi izgovorio je Papa Pio X kada je djeci omogućio ranu svetu pričest. Povijest je pokazala koliko su te riječi bile istinite.
Jedan od najsvjetlijih primjera dječje svetosti je Antonietta Meo, djevojčica koju su svi zvali Nennolina.
Rođena 15. prosinca 1930. u Rimu, Nennolina je odrastala u katoličkoj obitelji. Bila je vedra, duhovita, puna šarma i prirodni vođa među vršnjacima. Iako je pohađala katoličke škole i bila poput svake druge djevojčice, u njezinu se životu vrlo rano počelo očitovati nešto izvanredno.
U dobi od samo pet godina dijagnosticiran joj je osteosarkom, zloćudna bolest kostiju, nakon ozljede koljena. Bolest je napredovala, a liječenje je završilo amputacijom noge. Ono što je zadivilo sve oko nje bila je nevjerojatna hrabrost i radost s kojom je prihvatila tu patnju.
Nennolina nikada nije gubila vedrinu. Nakon što je dobila umjetnu nogu, nastavila se igrati s drugom djecom, zračeći dobrotom i mirom. Upravo u tom razdoblju počela su njezina mistična iskustva.
Brojni teolozi nazvali su je dječjom mističarkom. Pisala je pisma Isusu i Mariji – u početku ih je diktirala majci, a kasnije ih je sama pisala i ostavljala podno raspela. Iz njezina pera proizašlo je oko stotinu pisama, ispunjenih dubokom vjerom, predanjem i ljubavlju.
U jednom pismu napisala je:
„Dragi Isuse, jako te volim. Želim se prepustiti tvojim rukama. Radi sa mnom što želiš.“
Nennolina je imala svete vizije Isusa i Marije, ali nije smatrala da je to nešto posebno – mislila je da svi ljudi vide isto. Nakon svete mise znala bi prići tabernakulu i reći:
„Hajde, Isuse, dođi i igraj se sa mnom.“
Svoju bolest nije doživljavala kao kaznu, nego kao dar. Gubitak noge smatrala je prilikom da tu žrtvu prikaže za obraćenje grešnika. Govorila je:
„Bol je poput tkanine – što je jača, to ima veću vrijednost.“
U božićnoj noći 1936. primila je prvu svetu pričest, a ubrzo i potvrdu. Sakrament bolesničkog pomazanja primila je u lipnju 1937.
Samo nekoliko dana prije smrti napisala je svoje posljednje pismo Isusu, završivši ga riječima:
„Tvoja djevojčica ti šalje puno poljubaca.“
Najpotresnije svjedočanstvo dala je svojoj majci, rekavši joj točan čas smrti i moleći je da ne plače, jer više neće patiti. Nakon njezine smrti, 3. srpnja 1937., majka ju je, po posebnoj milosti, vidjela u nebeskoj slavi.
Crkva je 2007. priznala herojske kreposti ove djevojčice, a danas je poznata kao Časna službenica Božja Antonietta Meo. Pripisano joj je i jedno potvrđeno čudo – ozdravljenje žene u SAD-u.
Nennolina nam pokazuje da svetost nema godine i da se Isusa može ljubiti potpuno – čak i u najkraćem životu.
