Istina vjere: “Sašao na pakao” – ovim činom Isus je oslobodio duše pravednika koje su mu…
Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus “uskrsnuo od mrtvih” (Dj 3,15; Rim 8,11; 1 Kor 15,20) pretpostavljaju da je on, prije Uskrsnuća, bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujući Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.
Boravište mrtvih, u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga. To je zaista, u očekivanju Otkupitelja, stanje svih mrtvih, zlih ili pravednih, što ne znači da im je udes istovjetan, kako to Isus pokazuje u prispodobi o siromašnom Lazaru primljenom u “krilo Abrahamovo”. “Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima”. Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili.
“Zato je i mrtvima naviještao evanđelje” (1 Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja.
Krist je dakle sišao u dubinu smrti, da bi “mrtvi čuli glas Sina Božjega i da bi oni koji su ga čuli živjeli”. Isus, “Začetnik života” (Dj 3,15), “smrću obeskrijepi onoga koji ima moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću- kroz sav život bijahu podložni ropstvu” (Heb 2,14-15). Uskrsli Krist sada drži “ključeve smrti i Podzemlja” (Otk 1,18), i “na ime Isusovo” prigiba se “svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika” (Fil 2,10).
Velika tišina sad vlada na zemlji, velika tišina i velika samoća. Velika tišina jer Kralj spava. Zemlja je uzdrhtala i smirila se jer je Bog u tijelu zaspao i otišao probuditi one koji su spavali vjekovima (…). Ide tražiti Adama, našega praoca, izgubljenu ovcu. Želi sići da pohodi sve koji sjede u tmini i u sjeni smrti. Ide od njihove boli osloboditi Adama u okovima i Evu, zarobljenu s njime, on istodobno njihov Bog i njihov Sin (…).
“Ja sam Bog tvoj, i zbog tebe postah tvojim Sinom. Ustani, ti što spavaš, jer te nisam stvorio da budeš ovdje okovan u boravištu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam život mrtvih.”
