OBITELJ

Odnos muža i žene mora biti važniji od odnosa s roditeljima pa i od odnosa s vlastitom djecom

Odnos muža i žene mora biti važniji od odnosa s roditeljima pa i od odnosa s vlastitom djecom “Današnji nam evanđeoski odlomak može zvučati kao da u Bibliji postoji kontradikcija: farizeji Isusu citiraju redak iz jedne biblijske knjige, a on im se suprotstavlja retkom iz druge biblijske knjige. O čemu je tu riječ?”, pita se vlč. Tomislav Šagud, župnik Župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko. Njegovu propovijed za 27. nedjelju kroz godinu prenosi HKM a mi ju donosimo u cijelosti.

Mojsije ili Bog?

Nije svaka riječ u Bibliji izravna Božja zapovijed koje se svi ljudi moraju držati. Biblija je opis odnosa Boga i ljudi, odnosa koji je imao svoje uspone i padove. Znaju se čuti prigovori: „Kako Biblija može biti sveta knjiga kad u njoj ima ubijanja, prijevara i svakakvih gadosti?“ Kao što je rečeno, Biblija je opis: ona opisuje kako Bog nakon početnog pada pokušava ponovno ostvariti zajedništvo s čovječanstvom. No to je čovječanstvo bilo, i još uvijek jest, prepuno raznih opačina i zala, a Biblija ih opisuje. U njoj nigdje ne piše da i mi moramo tako raditi; dapače, takva se ponašanja osuđuju.

Nakon što je čovjek zloupotrijebio darovanu slobodu i pao u grijeh, pratimo kako Bog polagano i postepeno odgaja ljudski rod i priprema ga za povratak u svoju blizinu. Jedan od važnih koraka na tom putu bio je izlazak iz Egipta. Tom prilikom Bog Izraelcima daje predivan Zakon i obrede kako bi od njih napravio sveti narod po kojemu će sve ljude privući k sebi (usp. Izl 19,6). No Izraelci su već toliko ogreznuli u grijeh da nisu bili sposobni za tu zadaću.

Bog je htio da maturiraju, a oni su jedva znali pisati. Nakon što su dvaput pali u grijeh sa zlatnim teletom (usp. Izl 32; Br 25) te započeli mnoštvo drugih pobuna, Mojsije je uvidio da od svetoga naroda neće biti ništa, barem ne još neko vrijeme. Stoga odlučuje spasiti ono što se spasiti dade. Budući da nema drugog izbora, on prilagođava moralni zakon i nalazi kompromisna rješenja – žalosne kompromise za žaljenja vrijedan narod.

Daje Izraelcima Ponovljeni zakon, knjigu koja sadrži neke odredbe, dopuštenja i zapovijedi kojih nema nigdje drugdje: tu se dopušta razvod i ponovna ženidba (usp. Pnz 24,1–4), uzimanje strankinja za žene ropkinje (usp. Pnz 21,10–14), genocidni rat protiv Kanaanaca (usp. Pnz 20,16s) i dr. Primijetimo da ove odredbe nisu sveti Božji zakon, nego kompromis za ljude tvrde šije, koji je unio Mojsije nadajući se da će jednoga dana nastati okolnosti u kojima će narod sazreti i postati sposoban „prijeći u viši razred“.

Žena je muškarcu dar na kojem bi svaki dan trebao zahvaljivati Bogu

Položaj žene u Bibliji

Gledajući položaj žene u Starome zavjetu, stječe se dojam da je židovsko društvo žene stavljalo u drugi plan: muškarac je o svemu odlučivao, kazne za isti zločin bile su različite, a kada je riječ o razvodu, muškarac se puno lakše mogao osloboditi zakonite žene. Odgovarajući na pitanje o razvodu, koje slobodno možemo proširiti na položaj žena općenito, Isus kaže nešto slično ovome: „Da, Mojsije je tako rekao jer ste vi bili pretvrdi da prihvatite išta drugo, ali u početku nije bilo tako.” (usp. Mk 10,5s). To „u početku“ označava izvorni Božji plan koji imamo zapisan na samom početku Biblije, gdje stoji: „U početku“ (Post 1,1) „muško i žensko stvori ih” (Post 1,27).

U današnjem prvom čitanju slušamo o tom izvornom Božjem planu, slušamo predivnu pjesmu, pravi hvalospjev Bogu koji ljude stvara različite, ali jednakog dostojanstva. Tako predivne riječi o odnosu muža i žene povijest do tada nije zabilježila niti će ih itko u budućnosti moći nadmašiti. Isus ne govori ništa novo o problemu razvoda, nego se samo poziva na ono što je već rečeno.

Nažalost, danas mnogi brakovi pate i propadaju jer se jedan od supružnika ne može ili ne želi odvojiti od svojih roditelja te zbog nekog poremećenog sustava vrijednosti radije služi njima nego osobi s kojom je u braku

Tumačenje prvog čitanja

Čitamo kako je čovjek tražio „pomoć kao što je on“ (Post 2,18) – ne kućnu pomoćnicu ili ropkinju, nego nekoga tko će ispuniti prazninu u njegovoj duši, nadopuniti nedostatak koji je u sebi vidio. Nijedan tada postojeći stvor na tu njegovu potrebu nije mogao odgovoriti, i zato Bog pušta „tvrd san na čovjeka“ (r. 21). Spavanje je stanje u kojem osoba ne radi ništa, stoga je stvaranje žene nešto za što muškarac nije nimalo zaslužan. Dakle, žena je muškarcu zapravo dar na kojem bi svaki dan trebao zahvaljivati Bogu.

„On zaspa, pa mu izvadi jedno rebro“ (r. 21). Danas se rebro shvaća kao nekakav potrošni organ. Kada na kraju akcijskih filmskih scena glavnoga junaka pitaju je li dobro, on obično odgovara: „Jesam, samo sam slomio rebro, nije to ništa.“ U antici nije bilo tako. Tadašnji su ljudi primijetili: ako tko prisloni uho uz nečija rebra, može čuti otkucaje, a kada je čovjek mrtav, tih otkucaja više nema. Zato se, primjerice, u susjednom sumerskom jeziku za pojmove „rebro” i „život” upotrebljavala ista riječ. Bog je, dakle, uzeo srž muškarčeva života i od toga napravio ženu. Osiromašio ga je da bi ga poslije, u bračnom sjedinjenju, obogatio.

Nakon što je muškarac prvi put vidio ženu, otele su mu se riječi ushićenja i radosti: „Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega!“ (r. 23). Ili drukčije rečeno: „Napokon, evo nekoga tko je kao ja, tko me razumije, s kime mogu podijeliti sve ono što čini život.“

Odnos muža i žene mora biti važniji od odnosa s roditeljima, pa i od odnosa s vlastitom djecom

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.“ (r. 24). Opet, sjetimo se kada je ova rečenica napisana: u doba kad ljudi nisu živjeli u obiteljima, nego u obiteljskim klanovima na čijem je čelu bio glavar obitelji, koji je o svemu odlučivao, pa čak i o životu i smrti pojedinih članova. Odnos muža i žene morao je biti podređen glavaru. No Bog tome kaže „ne“! Brak je svetinja i svi drugi odnosi među ljudima moraju se njemu podrediti. Ništa ne smije biti prepreka zajedništvu muža i žene.

Nažalost, danas mnogi brakovi pate i propadaju jer se jedan od supružnika ne može ili ne želi odvojiti od svojih roditelja te zbog nekog poremećenog sustava vrijednosti radije služi njima nego osobi s kojom je u braku. Ali odnos muža i žene mora biti važniji od odnosa s roditeljima pa i od odnosa s vlastitom djecom. Koliko god majčinstvo i očinstvo bili vrijedni, oni nisu sakrament.

Zaključak

Možemo ponosno dići glavu zbog onoga što Biblija i Crkva govore o dostojanstvu žene (i svakoga čovjeka) te zaključiti kako još uvijek nijedna ideologija, teorija ili međunarodna uredba nije izrekla ljepše riječi od ovih koje smo danas čuli. Završio bih navodeći jedno tumačenje iz židovske tradicije koje govori o simbolici ovog opisa stvaranja žene: „Bog nije stvorio ženu od čovjekove glave, da ne bi bila vladarica nad njim; nije ju načinio ni od noge, da ne bi bila njegova ropkinja; nego ju je stvorio od rebra, da muškarcu bude družica jednaka dostojanstva i da bude blizu njegovu srcu.”

www.medjugorje-news.com

Izvor
hkm.hr

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button