Nakaradno otvaranje OI u Parizu: Kada nema Boga, tada nema niti grijeha, a kada nema grijeha, tada je sve dopušteno
U ovoj zbrci nakaradnih ideja, jedno je jasno. Kada nema Boga, tada nema niti grijeha, a kada nema grijeha, tada je sve dopušteno. Tada sloboda, nešto najvlastitije kršćanstvu, a onda i čovjekovu dostojanstvu umjesto sredstvom, postaje ciljem.
Ovaj odličan tekst o doista, u najmanju ruku nakaradnom otvaranju Olimpijskih igara u Parizu, u cijelosti prenosimo sa portala hkm.hr. Sve rečeno! Bez Boga istinske slobode čovjek nema!
Sloboda, sloboda i samo sloboda. Taj se izričaj, ili bolje rečeno krinka ponovno očitovala u sinoćnjoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara. Naravno, ne govorimo o nikakvoj slobodi, budući da svaka autentična sloboda podrazumijeva odgovornost i usmjerenost ka nečemu. Ovosvjetsko poimanje slobode, dijelom očitovano sinoć u Parizu odraz je svega – samo ne slobode.
Liberalističko naučavanje, u kojem je sloboda pojedinca temeljno polazište i kriterij vrjednovanja svih društvenih ustanova govori da je ispravno svako mišljenje, osim onoga koje se sukobljava sa promicateljima određenih ideologija. Tako je onda, pod krinkom slobode dopušteno činiti što god netko poželi, identificirati se kako god se poželi, pa i ponašati se kako tko poželi – sve dok nije pobornik neke ne daj Bože zastarjele, otupjele i otrcane religije koja je odraz malih umova prošlosti.
U ovoj zbrci nakaradnih ideja, jedno je jasno. Kada nema Boga, tada nema niti grijeha, a kada nema grijeha, tada je sve dopušteno. Tada sloboda, nešto najvlastitije kršćanstvu, a onda i čovjekovu dostojanstvu umjesto sredstvom, postaje ciljem. A onda, taj je cilj nalik diktaturi, koja provodi što god joj se prohtije i kada joj se prohtije – nauštrub čovjeku. Autentična i prava sloboda s druge strane, nikada ne ide protiv čovjeka.
Ljubiti čovjeka znači i poštivati Božju sliku u njemu. No, ako se odvojimo od Boga, ako je on tek produkt čovjekove ideje i projekcija njegova straha od smrti, kako se uopće može ljubiti čovjeka, svoga bližnjega? Jedino što se može je htjeti da bude identičan kao i ja – nakaradan i bez potrebe za rastom. Tada se više ne govori o ljubavi prema čovjeku, već o ljubavi prema ideji.
Nažalost, elementi ovog, gore opisanog viđeni su i sinoćnjoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara. Ovi su nam, moderni ljudi, koje nikako ne smijemo osuditi, ali ni opravdati, dali do znanja da su između ostalog, razumjeli što je to ljubav, sloboda i odgovornost.
Mi, vjernici ostali zarobljeni u nekim prošlim vremenima trebamo biti poučeni o mnogo tome modernom. Ne, tu se nikako ne radi o prihvaćanju tuđeg mišljenja. Dopušteno je promovirati gay kulturu, dopušteno je ismijavati Boga, dopušteno je svoditi čovjeka na razinu životinje, ali nikako nije dopušteno biti autentičan! O tome koliko nije dopušteno biti vjernikom nije vrijedno spomena ni pisati.
