Načini na koje je papa Franjo odražavao radnu etiku svetog Josipa
Svake godine 1. svibnja katolici i mnogi drugi slave blagdan sv. Josipa Radnika, odajući počast skromnom stolaru koji je odgojio Isusa. Papa Pio XII. ustanovio je ovaj blagdan 1955. godine kako bi se poklopio s Međunarodnim praznikom rada, ističući dostojanstvo rada, ukorijenjenog u Edenu i našoj suradnji sa Stvoriteljem, te sv. Josipa kao zaštitnika svih radnih ljudi.
Za vjernike i nevjernike, sv. Josip predstavlja bezvremenski uzor tihe marljivosti i vjernog služenja – jednostavan čovjek koji je postigao veličinu ne bogatstvom ili slavom, već nepokolebljivom ljubavlju i napornim radom. Ove godine blagdan nosi posebnu dirljivost jer je prvi od smrti pape Franje 21. travnja 2025., pape koji je ne samo duboko štovao sv. Josipa, već je i na izvanredne načine odražavao njegovu radnu etiku, piše portal Aleteia.
Papina odanost svom „Najdražem prijatelju“
Od samog početka svog papinstva, papa Franjo pokazivao je iskrenu odanost svetom Josipu. Njegova inauguracijska misa pala je na 19. ožujka 2013. – na dan svetog Josipa – i povjerio je svoju novu službu Josipovoj brizi. Tijekom godina, Franjo je često nazivao svetog Josipa jednim od svojih najbližih suputnika u vjeri, čak ga nazivajući svojim „najdražim prijateljem“ na nebu. Godine 2020. papa Franjo proglasio je posebnu Godinu svetog Josipa, obilježavajući 150. obljetnicu Josipove proglašenja zaštitnikom sveopće Crkve. Obilježio ju je pisanjem Patris corde („Sa srcem oca“), dirljivim pismom u kojem je opisao Josipovu nježnost, hrabrost i ljubavno očinstvo. Značajno je da je papa Franjo također osigurao da se ime svetog Josipa doda euharistijskim molitvama na misi – mala, ali značajna promjena koja je odražavala Papinu želju da cijela Crkva poziva na Josipovo vodstvo u svakoj liturgiji.
Ove geste, i velike i suptilne, proizašle su iz osobne pobožnosti: Papa Franjo molio se svetom Josipu svaki dan više od 40 godina, oslanjajući se na „ovog prijatelja, ovog oca, ovog čuvara“ za snagu. Jedan od najživopisnijih simbola pobožnosti pape Franje bio je mali kip svetog Josipa koji spava, a koji je držao na svom radnom stolu. „Na svom stolu imam sliku svetog Josipa koji spava. Čak i kada spava, brine se za Crkvu“, jednom je objasnio papa Franjo. S osmijehom, papa je ispričao da „kada imam problem, poteškoću, napišem malu poruku i stavim je ispod svetog Josipa… Kažem mu: moli za ovaj problem!“ Bio je to šarmantan ritual Pape koji je znao da ne može sam nositi terete. Povjeravajući svoje brige Josipu, Papa je pokazao ne samo svoje duboko duhovno prijateljstvo sa svecem, već i vlastitu poniznost u vodstvu. Odražavajući poniznost i marljivost svetog Josipa Papa Franjo često je odražavao tihe vrline svetog Josipa kroz vlastitu radnu etiku i svakodnevne navike. Poput Josipa – koji nikada nije izgovorio ni riječ u Svetom pismu, a ipak je mnogo govorio djelima – papa Franjo je predvodio skromnim djelima više nego velikim govorima. Živio je u jednostavnoj vatikanskoj gostinjskoj kući umjesto u raskošnoj papinskoj palači, ponekad je sam kuhao obroke i pronalazio načine da služi beskućnicima, poput postavljanja tuševa u blizini crkve sv. Petra. Oni koji su mu bili bliski promatrali su čovjeka koji je rano ustajao na molitvu i radio duge sate s radosnom jednostavnošću, slično kao što bi stolar iz Nazareta u zoru otvarao svoju radionicu. Cijenio je vrijednost običnog rada i ljudi koji ga obavljaju, često podsjećajući svijet da dostojanstvo dolazi iz poštenog rada i služenja, a ne iz moći ili prestiža. Na taj je način Papa utjelovio duh sv. Josipa Radnika – zasučući rukave da učini sve što je Bog tražio, bilo da se radilo o reformi upravljanja Crkvom ili pranju nogu zatvorenicima.
Kroz sva iscrpljujuća putovanja i izazove svog papinstva, Franjo je pokazao tihu snagu koja podsjeća na Josipovu vlastitu nepokolebljivu hrabrost u brizi za Mariju i Isusa. Lako je primijetiti nježnu očinsku naklonost pape Franje tijekom cijelog njegova pontifikata: njegovu zaštitničku brigu za siromašne, ranjive i mlade. Baš kao što je Josip štitio svoju obitelj u teškim vremenima, papa Franjo postao je čuvar najranjivijih. Govorio je tiho, ali je djelovao čvrsto, vođen savješću i suosjećanjem. A u trenucima osobnih kušnji – od zdravstvenih problema do trenutaka kritike – Franjo se, poput Josipa, uzdao u Božju providnost i nastavio bez pompe. Moglo bi se reći da je Papa imao radnu etiku stolara i srce oca, tiho popravljajući ono što je bilo slomljeno i s ljubavlju ohrabrujući one oko sebe.
Doista, papa Franjo se često šalio da sveti Josip čini čuda „čak i dok spava“, pa je Papa smatrao da bi trebao ostati miran i pustiti Josipa da se noću pobrine za neke stvari! To bezbrižno povjerenje osnažilo ga je da se sa svakim dnevnim poslom suoči sa smirenošću i svrhom.
Nasljeđe tihe snage i nade
Na ovaj blagdan svetog Josipa Radnika, 1. svibnja, vjernici mogu pronaći inspiraciju u isprepletenim pričama svetog Josipa i pape Franje. Jedan je bio čovjek iz prvog stoljeća, radio je u nazaretskoj radionici; drugi, papa 21. stoljeća, često nazivan „svjetskim župnikom“, radio je u vinogradu Gospodnjem. Obojica su svojim primjerom naučili da se istinska veličina nalazi u poniznosti i vjernosti. Papina smrt prije nešto više od tjedan dana tišti mnoga srca, ali njegovo nasljeđe jarko sja. U njegovom blagom osmijehu, neumornoj službi i nepokolebljivoj odanosti svetom Josipu vidimo trajnu moć tihe svetosti.
