MEĐUGORJESVJEDOČANSTVA

Međugorje je sasvim “kristocentrično” i to je ono što ljude iznenadi, Gospa je došla ovdje da nas pozove Kristu

Emilio je odrastao u katoličkoj obitelji, no tijekom mladosti otpao je od crkve. Nekoliko godina borio se s ovisnošću o kokainu i drugim narkoticima. Bio je financijski uništen te je čak razmišljao i o samoubojstvu. U to je vrijeme, kako kaže u razgovoru za serijal Fruits of Međugorje, njegova obitelj ‘pripremala zavjeru’ da ga nekako dovede u Međugorje.

Kada je nakon 35 godina izbivanja iz crkve stigao na ovo mjesto Gospinih ukazanja, samo je htio pobjeći. No pri ulasku u crkvu sv. Jakova u Međugorju, Emilio kaže da su svi njegovi problemi s drogom potpuno nestali. Nikada nije patio od simptoma odvikavanja niti je koristio bilo kakav tretman za svoju ovisnost. Kaže da ne zna je li on međugorsko čudo, no kaže da je Međugorje mjesto njegova uskrsnuća jer je tu započeo novi život. Cijelo njegovo svjedočanstvo dostupno je u nastavku te na YouTube kanalu Fruits of Međugorje.

Ja sam Emilio Ferrando, imam 56 godina, iz Valencije sam, iz Španjolske. Potječem iz konzervativne katoličke obitelji,  poglavito s očeve strane. Moja najstarija sestra bila je ovdje u Međugorju 2012. sa svojim mužem i  troje djece i s još jednom mojom sestrom…

U tom trenutku ja sam zaista bio u jednoj fazi jako daleko od Boga. Kada mi je sestra rekla da je bila u jednom mjestu koje se zove Međugorje i u kojem se ukazala Gospa Marija, stvarno sam pomislio da je poludjela. Iskreno, rekao sam joj: Poludjela si!

I tada sam prvi puta čuo za Međugorje, bilo je to 2012. godine. Ja tu nisam ništa odlučivao. Uvijek kažem da sam prvi puta došao u Međugorje ‘obiteljskom zavjerom’.

Obitelj se urotila jer je cijeli svijet znao kamo idem, osim mene. Nisam imao pojma, danas sam sretan što u tom trenutku nisam znao što je Međugorje jer, iskreno, da sam znao, možda nikada ne bih došao. Nikada ne bih pošao za Međugorje.

Bila je to prava obiteljska zavjera, uključujući i ljude s hodočašća u našoj grupi. Svi su znali zašto sam išao, svi osim mene. Došao sam prvi puta u Međugorje nakon što sam 35 godina bio daleko od Boga. Tako da, kako sam ranije rekao, danas sam sretan što tada nisam znao kamo idem. Moj prvi dojam o Međugorju bio je da nestanem i pobjegnem. Rekao sam ‘koji užas’. Bilo je to u mjesecu veljači, pa je bilo vjetra, kiše, hladnoće, sve pusto i mračno.

Te 2014. godine gotovo sve je bilo zatvoreno po zimi. Nije bilo ni simultanog španjolskog prijevoda od strane župe. I tako, htio sam pobjeći. Taj prvi dojam o Međugorju bio je baš ‘ne želim ovdje ostati, želim odmah otići odavde.’ Ljudi s kojima sam došao, grupa od 22 hodočasnika, molili su od Sarajeva do Međugorja cijelo vrijeme, a ja sam bio zaboravio moliti i Oče naš pa sam pomislio da me poslalo u grupi s nekom sektom i osjećao sam da želim otići, pobjeći. Bez sumnje!

Mislim da… uvijek kažem da je Međugorje za mene bilo poput uskrsnuća, uskrsnuća mog života jer sam se već našao u vrlo lošim okolnostima. 35 godina daleko od Boga, a osim toga mnogo godina sam proveo u svijetu droge: Bio sam ovisnik o kokainu  više od 20 godina i moje prvo iskustvo bio je dolazak u crkvu. Iako sam se borio i nisam želio ući, ali sve je bilo zatvoreno, i restorani i kafići, a jedino što sam tražio bilo je mjesto  za zapaliti cigaretu i popiti pivo.

Ali na kraju sam ipak morao ući u župnu crkvu i, stvarno, moj se život zaista promijenio  otkako sam prvi puta ušao u župu sv. Jakova apostola. Mnogi ljudi mi kažu, poglavito svećenici,  ‘ti moraš svjedočiti jer je tvoje svjedočanstvo…, ti si čudo Međugorja’.

Ne znam jesam li čudo  Međugorja ili ne, ali istina je da je nakon mnogo godina ovisnosti o kokainu i svim drugim vrstama droge te otkako sam prešao prag crkve sv. Jakova apostola, moj problem s drogama potpuno nestao.

Da, da, da, nikada nisam osjetio potrebu za nekim lijekovima ili slično, nikada nisam osjetio apstinencijsku krizu, nisam više imao ni potrebe ni volje da se vratim uporabi droga koliko me taj dolazak ganuo. Ono što se događa na početku, valjda su to iskusili i neki proroci, kada te Bog takne, instinktivno želiš pobjeći, nestati. Ja nisam isprva želio prihvatiti to što mi se događa.

Prva dva dana u Međugorju bila su jako teška jer se nisam želio integrirati u grupu. Nisam htio, govorio sam, ‘ne, to se meni  ne događa!’ Kao da sam poludio. Mislim da sam bio dva dana bez droge pa sam glavom možda bio na drugom mjestu, na drugoj lokaciji. No dobro, stvarnost je bila takva kakva je, a to je da mi je Međugorje već od prvog dana naprosto promijenilo život.

Kada sam došao prvi puta, ostao sam samo četiri dana, a kada sam se vratio u Španjolsku, osjećao sam potrebu vratiti se u Međugorje, pa sam se vratio posve sam. Nisam nikoga poznavao jer sam znao da su me Gospodin i Gospa dotakli, prije svega moje srce.

A moje srce bilo je ranjeno tijekom mnogih godina. Malo prije nego što ću doći u Međugorje, taj prvi put, namjeravao sam počiniti samoubojstvo jer je moj život bio stvarno katastrofa. Financijski uništen, svakodnevno konzumirajući kokain,  osjećao sam potrebu… Ta četiri dana prvog boravka su me promijenila i počeo sam osjećati Marijin, Gospin zagrljaj i želio sam toga još iskusiti, ali sljedeći puta sam.

I tako sam se isti taj mjesec vratio, i to sam. I sjećam se da je prvo što sam napravio bilo to da sam došao pred Gospin lik ispred crkve, kleknuo sam, počeo plakati i rekao Gospi: Vidi, rekli su mi da si ti majka, ako si stvarno majka, moraš mi pomoći, moraš pomoći svome sinu. Ne znam moliti, zaboravio sam, molitava se više ne sjećam.

Zadnji put kad sam molio, imao sam 13 godina. Gospa je sve napravila. Mislim da me čula, primila, zaodjenula i malo pomalo za mene je župni molitveni program postao temelj svega. Za mene je bilo važno i dobro se isplakati jer su me moje isplakane suze mnogo pročistile.

Jako bitno je i tražiti oprost, a i sam sam praštao, to je jako važno, baš kao i župni molitveni program za mene. Molitveni program mi je puno pomogao, pomogla mi je puno i molitva za ozdravljenje jer bi me, svaki puta kada bi ju slušao, ganula u srce i plakao bih, plakao i plakao, što je isto bilo dobro.

Taj župni program, da, puno mi je pomagao jer sam imao priliku susresti se s Bogom, a i Gospom, zahvaljujući molitvi krunice. Nikad do tada nisam molio krunicu u životu i mislim da su me krunica, svakodnevna misa, naravno, i ispovijed mijenjale. Imao sam sreću da sam se ispovjedio ovdje 2 puta: Prvi puta kod jednog hrvatskog svećenika koji govori španjolski, zove se Josip Mužić, a drugi puta kod jednog argentinskog svećenika.

Smatram da su te ispovijedi bile početak mog života… A, naročito, mog povratka u Crkvu. I pomalo sam iskreno zavolio i penjanje na brda; upravo sam se vratio s Križevca. Nekada i ja, kada izađem, kažem:’Drugi puta idem gore’, ali naposlijetku, to je brdo koje mi daje puno, puno snage. Tamo gore uvijek doživim osoban susret s Bogom koji me gane i uvijek me obogati i nakon sedam godina, tj. više od sedam godina  otkako živim Međugorje.

Stoga mislim da mi je župni molitveni program na ovom mom duhovnom putu  puno pomogao, prije svega da Boga upoznam i to preko Gospe. Naime, za razliku od drugih ljudi, ja nisam odmah imao poziv. Kada ljudi kažu ‘imam poziv dovoditi ljude u Međugorje’, ja ga nisam imao, moram reći istinu. Kada bi me netko pitao, rekao bih mu: ‘Ne, ima drugih ljudi koji to već rade u Španjolskoj, ja nemam taj poziv’. Ali jedna grupa žena iz zajednice Emaús iz Valencije, moga grada, pozvala me da svjedočim u Valenciji i zamolile su me da im  organiziram jedno hodočašće. Rekao sam im: Ne, ne.

Kako sam imao duhovnog vođu, on mi je rekao: Ne, ne petljaj se u to, ti ideš svojim duhovnim putem. Međutim, te gospođe bile su vrlo ustrajne,  pa sam na kraju opet popričao s duhovnim vođom koji mi je rekao: Ok onda, ako inzistiraju, učini to! Inače, to je posao koji obogaćuje, ali nije lagan. Nije lagan jer vidiš da u Međugorje dolaze ljudi s mnogim ranama, dolaze s velikom potrebom da ih netko čuje, mislim da je najveći problem danas u svijetu samoća. Ljudi su jako usamljeni, također, u Međugorje dolazi puno ljudi koji su izgubili nadu i žele obnoviti tu nadu.

Nije lako, nije lako, ali me u isto vrijeme jako obogaćuje. Pri tome ne želim sebe stavljati kao primjer, međutim, dolazi puno ljudi koji su čuli moje svjedočanstvo na YouTubeu i mnogi dolaze sa znatiželjom… Očekujući da im se dogodi nešto kao meni. Također, i ljudi s problemima droge, obiteljskih razdvojenosti, obiteljskih svađa, tolikih problema, razvoda… Svakako me ovaj posao obogaćuje, ali istovremeno mislim da moraš biti jako dobro pripremljen, jako dobro zaštićen sakramentima jer je neprijatelj, kada vodiš duše u Međugorje, također tamo i kao da čeka u zasjedi, pomalo rovari i moraš biti izuzetno pripremljen kako bi vodio ljude u Međugorje.

I zbog svih obraćenja, kao i dolazaka tolikih ljudi u Međugorje koji su se bili udaljili od vjere i od Boga, ovo je mjesto u kojem puniš baterije. Sa mnom su bili i svećenici koji su razmišljali o tome da napuste svećeništvo i zato smatram da je Međugorje poput injekcije, ono je injekcija ili cjepivo po kojem se ljudi, posebno oni koji su dugo bili daleko od Boga, vraćaju u Crkvu. U mom slučaju, primjerice, 35 godina odvojenosti od Boga i, zahvaljujući Međugorju, ponovno sam se susreo s Bogom.

Mislim da zbog tolikih obraćenja mnogi dolaze ovamo. Neki s tipičnim frazama, ‘došao sam u pratnji svoje žene, došao sam u pratnji svoje djece, ali ja ne vjerujem u Crkvu, ne vjerujem…’ I unatoč tome, sviđa mi se promatrati lica ljudi i vidim promjene na licu.

Dani prolaze, jedan dan, drugi dan, još jedan dan i lica se mijenjaju. Mislim da se to i meni dogodilo. Gledajte, neki dan sam razgovarao s jednim bračnim parom koji je bio tu i rekli su mi da su se njihova djeca nekako promijenila otkako su se oni vratili kući. 

Rekao sam im: ‘Ne, ne, vi ste se promijenili jer sada zajedno molite krunicu navečer, blagoslivljate jelo prije objeda, a djeca to sve vide i primaju.’ Istina je to, i na kraju su mi rekli razlog: Točno, mi smo se promijenili i to nakon našeg hodočašća u Međugorje.

I konačno, primjećujem da me tu u Međugorju cijeli svijet totalno iznenađuje. Što je Međugorje? Dva brda, Podbrdo i Križevac, župna crkva i ništa više, zar ne? Ništa više, zato smatram da ljudi ovdje doživljaju susret s Bogom, ponovni susret s Bogom, ponovno se povezuju s Crkvom po Mariji.

Ja uvijek kažem da je Međugorje posve kristocentrično. Hodočastio sam i u Fatimu, u svetišta u Poljskoj, Svetoj zemlji. Na kraju me iznenade ljudi koji se žele vratiti u ovo Međugorje. Uvijek se žele vratiti u Međugorje i razlika od drugih mjesta, primjerice u Fátimi, i tamo je Gospa.

U Guadalupeu i Lourdesu također je Gospa, ali Međugorje je sasvim kristocentrično. I to je ono što ljude iznenadi, Gospa nas je pozvala da dođemo ovdje, a na kraju se Gospa, budući da je ponizna i skromna, povuče u stranu. Međugorje je zato posve kristocentrično: Klanjanje, pobožnost sv. Križu, Euharistija, ispovijed i sve ostalo.

www.medjugorje-news.com

Napisite nam Vaše svjedočanstvo

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Adblock Detected

Please turn off adblocker