Mali anđeo Kolumbije: Osmogodišnji dječak koji je dao srce za početak jednog velikog djela
Mali anđeo Kolumbije: Albeiro Vargas u dobi od 8 godina shvatio je koji je njegov poziv kada je u svojoj četvrti susreo staricu Aurelianu koja je s poda jela ostatke pseće hrane i otpadaka. Ljubazno ju je zamolio da to ne čini, na što mu je u suzama odgovorila: „Albeiro, gladna sam!“ Otrčao je kući i ukrao nešto hrane vlastitoj obitelji kako bi joj odnio za pojesti i od tada mu se u srce usadila ljubav prema napuštenim starcima.
Sa samo 6 godina mali Albeiro Vargas počeo je pomagati starijim ljudima iz svog susjedstva u jednom od slamova Bucaramange u blizini grada Ciudad del Norte u kolumbijskim Andama. 33 godine kasnije stvorio je zakladu koja svakodnevno okuplja 260 napuštenih starijih osoba s tog područja i djece koja su njihovi ‘anđeli čuvari’. Na taj način sklonio je mnoge mlade i stare s kolumbijskih ulica.
Albeiro je rođen 7. lipnja 1978. u jednoj od sirotinjskih četvrti na periferiji Bucaramange, u vrlo skromnom i jednostavnom domu na sjeveru. S težinom života susreo se vrlo mlad. Sa 6 godina počeo je postajati svjestan beznađa i ljudske boli, boravivši među siromaštvom najsiromašnijih i najnezaštićenijih – starijih osoba. Međutim, ova stvarnost postala je blagoslov, jer Gospodin je Albeiru dao ogromno srce sposobno za početak jednog velikog djela.
U dobi od 8 godina shvatio je koji je njegov poziv kada je u svojoj četvrti susreo staricu Aurelianu koja je s poda jela ostatke pseće hrane i otpadaka. Ljubazno ju je zamolio da to ne čini, na što mu je u suzama odgovorila: „Albeiro, gladna sam!“
Rođen je kao najstarije od četvero djece u skromnoj obitelji. Roditelji mu nisu mogli priuštiti veće obrazovanje, iako se majka nadala da bi mogao postati svećenik, odvjetnik ili liječnik.
U dobi od 8 godina shvatio je koji je njegov poziv kada je u svojoj četvrti susreo staricu Aurelianu koja je s poda jela ostatke pseće hrane i otpadaka. Ljubazno ju je zamolio da to ne čini, na što mu je u suzama odgovorila: „Albeiro, gladna sam!“ Otrčao je kući i ukrao nešto hrane vlastitoj obitelji kako bi joj odnio za pojesti i od tada mu se u srce usadila ljubav prema napuštenim starcima.
Albeiro je imao neobično djetinjstvo. Nije se poput svojih vršnjaka igrao, već bi nakon nastave svakodnevno odlazio u svoj pohod potrebitima u četvrti, zbog čega je katkad trpio ismijavanje i nerazumijevanje okoline. No, bio je svjestan kako su vlasti potpuno napustile stare i nemoćne u tom gradu.
Uvidjevši da u svom okruženju ne može dobiti pomoć, počinje odlaziti u obližnji grad kako bi tražio hranu za svoje štićenike. Postaje dobro poznat u centru grada gdje je uspio uvjeriti nekoliko vlasnika trgovina i pekara, čak i slastičarni, da mu daruju dio od svojih proizvoda za one koji su u potrebi.
U jednoj je pekari svakodnevno dobivao kruha koliko god mu je bilo potrebno. Na tržnicama je skupljao svaki komadić hrane koji su trgovci odbacili; bilo je to dovoljno da sve starce o kojima je brinuo očuva od gladi i smrti. Katkad je uspijevao dobiti i nešto pesosa kojima im je pomagao platiti stanarinu za kolibice u kojima su živjeli.
Zahvaljujući novinaru lista Vanguardia Liberal koji je napisao članak o ovom posebnom dječaku i naslovio ga El Ángel del Norte (španj. ‘Anđeo sjevera’)
S vremenom je nastao značajan broj starijih ljudi u potrebi. Napori su se trebali udvostručiti, dok je Albeiro nastavio kucati na vrata trgovaca, poduzetnika i svih ljudi dobre volje koje mu je Bog stavio na put i koji su se pridružili projektu prema svojim mogućnostima i velikodušnosti.
Zahvaljujući novinaru lista Vanguardia Liberal koji je napisao članak o ovom posebnom dječaku i naslovio ga El Ángel del Norte (španj. ‘Anđeo sjevera’), Albeiro se počeo poistovjećivati sa svojim darom te je s tim imenom stekao prepoznatljivost u gradu i stvorio povjerenje. S vremenom je shvatio i da svako dijete u njegovu okruženju može paziti na jednog starca ili staricu, kupati ga, donositi mu hranu, te je okupio nekoliko vršnjaka koji su mu se željeli pridružiti. Tako je osnovao prve ‘anđele čuvare’.
Poruka koju su Albeiro i njegovi ‘anđeli’ pronosili proširila se i izvan granica Kolumbije stigavši i do televizijskog kanala Best Documentary čija je ekipa prvi put snimila malenog Albeira u dobio od 9 godina. U ponovnim susretima snimateljska ekipa zabilježila je kako se Albeirovo poslanje razvijalo s godinama te je nastao dirljiv dokumentarni film pod nazivom ‘Mali anđeo Kolumbije’.
Albeiro je naučio i kako funkcionira svijet politike, boreći se za ostvarenje svoga sna, izgradnju kuće za starce, za što je primio donaciju iz Francuske te obećanje Kolumbije da će mu biti donirano zemljište. Dok je čekao na ispunjenje obećanja, mudro je uložio donirani novac te od kamata koje je primao u većoj mjeri uspijevao prehraniti svoje stare i nemoćne koji su ga zavoljeli kao vlastito dijete.
„Zapamtite dječice, vi ste anđeli čuvari. Vaša je misija vratiti im dostojanstvo, pokazati poštovanje te darovati i sijati ljubav.“
Nakon određenog vremena stigla je još jedna donacija iz Francuske što je omogućilo izgradnju kuće za starce, a uz ovaj, Albeiro je uspio ostvariti i svoj drugi san, da postane liječnik. Danas u svojoj kući za stare i nemoćne njeguje mnoge koji se suočavaju s bolešću i neimaštinom, a ponajviše sa slomljenim srcem zbog napuštenosti i zanemarenosti u vlastitim obiteljima. Ovdje uče čitati, pisati, uzgajati biljke, ponovno cijeniti život u miru i sigurnosti.
I danas mali ‘anđeli čuvari’ pomažu Albeiru, a on zauzvrat brine o njihovoj školarini. Uči ih poštivati starije, družiti se s njima i pomagati im, jer kako kaže „to čine anđeli čuvari“. „Zapamtite dječice, vi ste anđeli čuvari. Vaša je misija vratiti im dostojanstvo, pokazati poštovanje te darovati i sijati ljubav.“
Iako u Kolumbiji postoji tzv. „Zakon 100“ koji bi trebao štiti stare i nemoćne kao socijalno osiguranje, to pravo uglavnom se ne ostvaruje.
Albeiro Vargas danas je gerontolog, čemu je težio od najranijeg djetinjstva. Svoju ljubav za starce velikodušno dijeli i dalje, a svijetu svojim djelima, ali i rječju poručuje: „U Bucaramangi, kao i svugdje u svijetu, nije važno koliko imaš godina, kojeg si društvenog staleža, zvanja ili kvalifikacija; važna je ljubav, a s ljubavlju možeš čini mnoge stvari.“
