CRKVA

Krštenje djeteta istospolnih partnera: sakrament ili spektakl?

Pitanje krštenja djeteta koje je plod umjetne oplodnje a poduzele su je dvije ženske osobe koje žive – u civilnom zakonodavstvu na neki način ozakonjenom – istospolnom zajedništvu, pojavilo se u javnosti hrvatskoga govornog područja nakon što je jedan svećenik mišljenje o tomu tražio na društvenim mrežama.

Uopće nije bitno je li on taj slučaj izmislio ili ga je stvarno doživio u svom pastoralu, razvidno je kako je tema „vruća“ te je očitovala mnogovrsne podjele – pa i među onima koji za sebe kažu da su vjernici. Iako je riječ o uistinu kompleksnoj problematici, na temelju pravorijeka Crkvenoga učiteljstva, moguće je donijeti nedvojbene zaključke, piše Nedjelja.ba

Što je, zapravo, krštenje?

Najprije valja uputiti kako postoji jasna definicija što je to krštenje te odgovor je li potrebno djeci.  

Naime, Katekizam Katoličke Crkve kaže kako je krštenje sakrament kojim: 1. čovjek postaje dijete Božje; 2. brišu mu se svi grijesi, uključujući i onaj iskonski (istočni) s kojim se ljudi rađaju; te 3. postaje članom Crkve (usp. KKC br. 1213).

Na temelju njegova sadržaja mogu se izvući opisni nazivi što je ovaj „prvi sakrament“. To je „dar, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva našu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva“ (KKC 1216).

Treba li krstiti djecu?

Sakrament krštenja može primiti svaka osoba koja još nije krštena (usp. Zakonik kanonskoga prava, Kan. 864). Štoviše, „roditelji su dužni pobrinuti se da se djeca krste u prvim tjednima“ (Kan. 867§ 1). Imajući to na umu, „Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja“ (KKC 1250).

Razlog više krštenju djece jest i – ne daj, Bože – smrt mališana, pri čemu se vjernici samo mogu nadati da je Bog za takve osigurao put spasenja. No, zbog toga je „to zahtjevniji (…) poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu“ (KKC 1261).

„Sakrament vjere“ koji traži vjeru

No krštenje nije „privjesak“ na nekom lijepom lančiću nego je „uvijek tijesno povezano s vjerom“ (KKC 1226) te je, zapravo, „sakrament vjere“ – jer je “sakramentalni ulaz u život vjere“ (KKC 1236). Što znači da se ne smije dogoditi da netko bude, kako bi narod rekao: „Kršten i pušten!“ Odatle, po svojoj naravi „krštenje djece zahtijeva katekumenat poslije krštenja“. „Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta“ (KKC 1231). Zato valja zaključiti da je „pomoć roditelja vrlo važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života“ (KKC 1255). Odatle Crkva i definira da se dijete, koje još nije došlo do uporabe svoga razuma, te na može shvatiti narav i važnost krštenja, krsti u vjeri Crkve (KKC 1282).

Iz svega proizlazi kako „roditelji djeteta koje se treba krstiti, a i oni koji će preuzeti zadaću kumova, neka se pravo pouče o značenju toga sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane; neka se župnik osobno ili preko drugih pobrine da se roditelji pravo priprave pastoralnim poticajima, pa i zajedničkom molitvom, okupljajući više obitelji i pohađajući ih kad je to moguće“ (Kan. 851, 2.).

Neka se odgodi

Tu dolazimo do ključnoga trenutka u odgovoru je li dopušteno krstiti dijete istospolnih partnera. Naime, Crkveni zakonik nedvojbeno kaže: „Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je: (2.) da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima“ (Kan. 868 – § 1).

Ima li nade da će to dijete uistinu biti odgajano u katoličkoj vjeri, u trenutku kada dvije žene, među kojima će odrastati (jedna majka – jer ga je rodila, a druga?), žive u okolnostima trajnoga grijeha? U tom smislu, valja ponoviti ono što Crkva – neovisno o liberalističkoj diktaturi koja se prelijeva i na plitku teologiju – kaže o homoseksualnosti: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC 2375).

Unatoč, dakle, istini da je krštenje „dar“, nužno je imati na umu kako su ga, oni koji u ime svoje djece zatraže, dužni njegovati i razvijati. U tom je kontekstu Drugi vatikanski sabor podsjetio kako kršćanski odgoj ide za tim da kršćani „postaju svakim danom sve svjesniji dara vjere što su ga primili“ (usp. Gravissimum educationis br. 2).

Što bi rekao stari Crkveni zakon?

Stari Crkveni zakonik iz 1917. cjelokupnu je temu – ako bi se uopće ovakvo nešto tada moglo i postaviti – jednostavno tretirao na način da je „zabranjeno dijeliti sakramente Crkve hereticima i šizmaticima, čak i ako ih traže i ako su u dobroj vjeri, osim ako se prethodno, odbacivši svoje zablude, ne pomire s Crkvom“ (CIC iz 1917., Kan 731 § 2). U vezi s time navodio je kako se „općenito, treba pridržavati normi navedenih u gornjim kanonima kad god je riječ o krštenju djeteta dvaju heretika ili shizmatika, ili dvaju katolika koji su pali u otpadništvo, krivovjerje ili raskol“  (CIC iz 1917., Kan 751). S time što bi se stupanje u istospolnu vezu i „reguliranje“ iste na civilnom polju, moglo promatrati upravo kao otpadništvo jer bi takvi bili izopćeni.

Iako svaka usporedba šepa, moglo bi se slikovito predstaviti da krstiti dijete u ozračju moralnoga proturječja prirodnome zakonu i postavkama vjere koju se može iščitati u Svetom pismu, bilo bi kao tražiti besplatno (jer to je narav dara) za novorođenče kućnoga ljubimca i onda ga ostaviti u neku tamnu prostoriju bez svjetla, hrane i vode te pustiti da tako ugine. Dakako, da bi to naišlo na opće zgražanje i nitko takvim osobama ne bi dopustio dobiti tu životinju.

Iako bi, u ovom slučaju, istospolne partnerice mogle pojašnjavati kako na to imaju pravo i da bi to možda bilo dobro za dijete, jasno je da bi svatko normalan rekao neka dijete sāmo nabavi kućnog ljubimca kada bude dovoljno zrelo.

Na tom tragu valja reći kako bi uistinu najpametnije bilo, ne zabraniti, nego odgoditi krštenje: do 14. godine djeteta, ili ranije dok se eventualno njegov životni kontekst ne promijeni.

Na ovdašnjim prostorima postoji nebrojeno mnogo primjera kada krštenje za dijete nisu tražili njegovi roditelji nego bake i(li) djedovi. I djeca su tada bivala krštena. No, jamstvo za njihov, ikakav, odgoj u vjeri bili su upravo bake (i djedovi). Zato da je kojim slučajem neka baka pitala župnika da krsti dijete njezine kćerke koja nema muža nego „suprugu“, moglo bi se smatrati iskrenim i vjerničkim, pa onda i sa strane Crkve dopuštenim.

Međutim, kada to zatraže dvije istospolne partnerice – na hrvatskom govornom području – koje vjerojatno znaju što Crkva o tome drži, prije će biti da je riječ o potrebi za spektaklom nego sakramentom. 

www.medjugorje-news.com

Napisite nam Vaše svjedočanstvo

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button

Adblock Detected

Please turn off adblocker