VJERA I DUHOVNOST

Kristovo rođenje: Čudesno viđenje blažene Anne Katharine Emmerich

Kristovo rođenje: Čudesno viđenje blažene Anne Katharine Emmerich On ide od kuće do kuće. Njegovi prijatelji, o kojima je Mariji pričao, ne žele ga poznati. U tom traženju jednom se vrati k Mariji pod drvo, te zaplače. Ona ga tješi. On traga iznova; kako, međutim, navodi skori porođaj svoje žene kao glavni razlog, još ga lakše odbijaju.

Put od zadnjeg prenoćišta do Betlehema trajao je oko tri sata. Oni prođoše sjeverno oko Betlehema i približavahu se gradu sa zapadne strane. Jedan dio puta ispred grada, oko četvrt sata, dođoše do velike zgrade okružene dvorištima i manjim kućama. Bijaše ispred i drveće, i mnogo je naroda ležalo uokolo u šatorima. To bijaše negdašnja očinska kuća Josipova i obiteljska kuća Davidova. Sad su je zaposjeli Rimljani.

Josip je imao još jednog brata u gradu. On bijaše gostioničar; no nije mu to bio pravi brat, on bijaše posmrče. Josip uopće ne otiđe do njega.

Josip odmah ode u kuću, jer svaki koji pristiže, morao se prijaviti; i dobije ceduljicu, koju je morao predati na vratima kako bi bio pušten u grad. Grad zapravo nije imao vrata, no put je ipak vodio kroz neke ostatke zidina, kao kroz neka razrušena vrata. Josip malo zakasni na poreznu upravu; ipak postupahu posve prijateljski s njim.

Onda Josip otiđe s Marijom ravno u Betlehem — čije kuće bijahu izgrađene daleko jedna od druge — sve do središta grada. On uvijek ostavljaše Mariju s magarcem na početku ulice, a sam krene u nju da traži konak. Marija je često morala dugo čekati, dok se on opet ojađen ne vrati.

Posvuda bijaše mnogo, posvuda on bijaše odbijen. Naposljetku on reče, kad se već smrači, da krenu u drugi predio grada, tu će se, sigurno, naći smještaj. Krenuše onda jednom ulicom, koja bijaše prije poljski put nego prava ulica, jer kuće su ležale razasute na brežuljcima, te na kraju ulice stigoše dolje do nekog mjesta na otvorenom ili nekakvog polja.

Ovdje je stajalo jedno veoma lijepo drvo glatkog debla, grane se širile uokolo poput krova. Pod njih Josip dovede blaženu Djevicu i magarca, te ih opet napusti da potraži prenoćište. On ide od kuće do kuće. Njegovi prijatelji, o kojima je Mariji pričao, ne žele ga poznati. U tom traženju jednom se vrati k Mariji pod drvo, te zaplače. Ona ga tješi. On traga iznova; kako, međutim, navodi skori porođaj svoje žene kao glavni razlog, još ga lakše odbijaju.

Konačno se Josip vrati potpuno ojađen. Vidjeh da plače i od žalosti što nije našao prenoćište oklijevao se približiti. Reče da još iz mladosti zna za jedno mjesto ispred grada, koje pripada pastirima i gdje su oni noćili, kad bi odvodili stoku u grad; on se tamo često odvajao na molitvu i skrivao pred svojom braćom. U ovo doba godine tamo nema pastira; ili, ako i dođu, on će se s njima lako složiti. Oni će tu za neko vrijeme naći utočište, a on će onda, kad ona najprije bude na miru, iznova poći u potragu.

U blizini ne bijaše kuća. Zdanje je na jednoj strani bilo upotpunjeno neobrađenim zidom, odakle je pristup pastira prema dolini bio otvoren. Josip postavi lagana vrata od pletenog pruća. Kad pristigoše ovamo, dotrči im ususret magarica, koja već od Josipove očinske kuće oko grada pred njima otrča ovamo. Ona se igrala i veselo skakutala oko njih, a Marija još dometnu: “Gle, sigurno je Božja volja da budemo ovdje.”

Josip, međutim, bijaše vrlo žalostan i potiho pomalo posramljen, jer tako često bijaše govorio o dobrom prijemu u Betlehemu. Bijaše ispred vrata jedan krov, pod koji on smjesti magarca, a Mariji namjesti mjesto da sjedne. Bijaše otprilike osam sati kad oni bijahu ovdje i bijaše mračno. Josip upali svjetlo i uđe u špilju. Ulaz bijaše veoma uzak, uza zidove stajaše mnogo svakojake guste slame, kao rogozine, a preko toga su bile obješene smeđe prostirke. I otraga, u prostoriji, u kojoj odozgo bijaše nekoliko otvora za zrak, ništa ne bijaše u redu. Josip počisti i oslobodi otraga toliko prostora, da je mogao namjestiti Mariji ležaj.

Marija sjedne na jedan pokrivač, a pokraj sebe je imala svoj zavežljaj, na koji se nasloni. I magarac bude uveden unutra. Josip pričvrsti na zid svjetiljku, a kad Marija legne, on otiđe na polje prema Mliječnoj špilji i stavi mješinu u maleni potočić, htijući je napuniti. Otiđe i do grada i nabavi malih zdjelica i naramak grančica, i mislim, također voća.

Bijaše, doduše, šabat, ali zbog mnogih stranaca u gradu, koji su trebali svakojake potrepštine, na uglovima ulica bijahu postavljeni stolovi na kojima ležahu najpotrebnije živežne namirnice i pribor. Vrijednost pritom bijaše ispisana. Mislim da su uz robu stajale sluge ili robovi pogani, ne znam više točno.

Unutarnji zidovi špilje bijahu, iako su nastali prirodnim putem, premda ne posve glatki, ipak ugodni i čisti, i za mene su imali određenu dražest.

Pod je ležao niže od ulaza i s triju strana bio je okružen povišenom kamenom klupom, negdje širom, negdje užom. Na jednoj takvoj širokoj klupi stajaše magarac. Nije pred sobom imao valov, stavljalo se pred njega jedan mijeh, ili se mijeh vješao u kut. Iza magarca bijaše postrance malena špilja, samo tolika, da je magarac u njoj mogao stajati. Tu se čuvala hrana. Pokraj mjesta za magarca bijaše jedan žlijeb, i ja vidjeh da Josip svakog dana čisti špilju.

I tamo, gdje je ležala Marija prije no što rodi, i gdje je u porođaju vidjeh povišenu, bijaše takva kamena klupa. Mjesto gdje stajahu jaslice bijaše duboko izbočeni dio zida na špilji. Blizu te izbočine nalazio se drugi ulaz u špilju. Iznad špilje protezao se gorski greben koji je vodio do grada.

Kristovo rođenje

Vidjeh kako Josip sljedećeg dana u takozvanoj Dojiteljskoj špilji, grobnoj špilji Abrahamove dojilje, zvanoj Maraha, koja bijaše prostranija od špilje s jaslicama pripravlja za Mariju sjedište i ležaj. Ona tamo provede nekoliko sati, dok Josip bolje ne očisti i dovede u red špilju s jaslicama.

Bijaše pet sati navečer, kad Josip blaženu Djevicu opet odvede natrag u špilju s jaslicama. Tu on objesi još nekoliko svjetiljki, također zbrine pod krov ispred vrata magaricu, koja je veselo dotrčala s polja.

Kad mu Marija reče da se bliži Njezino vrijeme, neka se počne moliti, on je ostavi i otiđe u svoju spavaonicu da se pomoli. Prije nego uđe u svoju izbu, još se jednom osvrne na pozadinu špilje, gdje je Marija okrenuta leđima od njega, klečeći molila na svojem ležaju, okrenuvši lice prema istoku.

On vidje špilju ispunjenu svjetlošću, Marija bijaše kao okružena plamenom. Ja vidjeh da se sjaj oko Marije stalno povećava. Svjetla, koja bijaše upalio Josip, više se nisu vidjela. Marija klečaše u prostranoj bijeloj halji, koja bijaše raširena pred njom.

U dvanaestom satu bijaše duboko u molitvi. Vidjeh da je podignuta sa zemlje, tako da se vidjelo tlo ispod nje. Ona je prekrižila ruke ispred prsa. Sjaj se oko nje proširi. Strop špilje ne vidjeh više. Bijaše kao neka cesta od svjetla iznad nje sve gore do neba, u kojoj jedno svjetlo prožimaše drugo, i jedna prilika drugu, a krugovi svjetla prelažahu u nebeske likove. Marija je, međutim, molila gledajući u zemlju. Tad rodi Dijete Isusa. Ja ga ugledah kao blistajuće, sasvim maleno dijete, što bijaše svjetlije nego drugi sjaj, kako leži na prostirci ispred njezinih koljena.

mi se da je posve maleno i da raste pred mojim očima. Ali sve to bijaše samo pokret u tako velikom sjaju, da ne znam jesam li i kako sam to vidjela. Čak i mrtva priroda bijaše iznutra u pokretu. Kamen u podu i u zidovima špilje bijaše gotovo živ.

Bijaše zacijelo sat nakon porođaja, kad Marija pozove svetog Josipa, koji još uvijek bijaše u molitvi. Kad joj se približi, u pobožnosti, veselju i poniznosti baci se ničice, a Marija ga opet zamoli da pogleda sveti dar neba. Tad on uze Isusa na ruke.

Sad blažena Djevica omota Dijete Isusa u crveni, a preko njega u bijeli pokrivač, sve do ispod ručica, a gore u jedno drugo platno. Imala je uza sebe samo četiri povoja. Potom ga položi u jasle, što bijahu ispunjene rogozom i drugim mirisnim biljem, iznad kojih bijaše prostrt pokrivač, koji je visio sa strana.

Blažena je Djevica imala svoj ležaj i svoje sjedalo pokraj jaslica. Vidjeh je prvih dana kako uspravno sjedi i kako leži postrance. Ipak, nikako je ne vidjeh osobito bolesnu ili iscrpljenu. Bijaše i prije i nakon porođaja obučena potpuno u bijelo. Kad joj dolažahu ljudi, uglavnom je sjedila uz jaslice i bila više pokrivena.

Vidjeh stada trojice pastirskih starješina na brežuljku u suši; kod udaljenije pastirske kule djelomično još bijahu pod otvorenim nebom. Vidjeh trojicu pastirskih starješina, kako potaknuti čudesnom noći zajedno stoje pred svojom kolibom, ogledaju se i opaze divan sjaj iznad jasli. I pastiri kod udaljenije kule bijahu u pokretu. Popeše se na kulu i gledahu prema jaslama, iznad kojih opaziše svjetlost.

Vidjeh kako se svjetlosni oblak spušta prema pastirima. U njemu spazih isto tako prelazak u likove i začuh približavanje milozvučnog, glasnog, a ipak tihog pjeva. Pastiri se isprva prestrašiše; ali uskoro pred njima stajaše pet ili sedam umilnih prilika, koje u rukama nošahu veliku traku, kao cedulju, na kojoj bijahu napisane riječi slovima veličine ruke. Anđeli pjevahu Gloria.

Onima na kuli također se ukazaše, i ne znam više, gdje još. Ne vidjeh da pastiri istog trenutka pohitaše k jaslama, kamo je prvima trebalo sat i pol, a onima kod kule zacijelo još jedanput toliko. Ali vidjeh kako odmah smišljahu što bi novorođenom Spasitelju donijeli na dar, i što je prije moguće skupljahu te darove. Trojica pastira dođoše već izjutra rano do jaslica.

Vidjeh da su te noći Ana u Nazaretu, Elizabeta u Juti, Noemi, Ana i Šimun pri hramu imali viđenja i objave o rođenju Spasiteljevu. Djetešce Ivan bijaše neopisivo veselo. Samo je Ana znala gdje bijaše novorođeno djetešce; drugi, pa čak i Elizabeta, znali su o Mariji i ugledali je u viđenju, no ne znadoše ništa o Betlehemu.

www.medjugorje-news.com

Izvor
bitno

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button