CRKVA

Kako nositi svoj križ!?

Mi često mislimo da je naš križ najteži a da drugi ljudi imaju lakši, da je njima bolje. Tako zaboravljamo da je isti „tesar“ oblikovao i križ i leđa koja ga nose. Svatko od nas ima svoju mjeru. Onu koja je samo njemu dovoljna da preko svoga križa dođe do radosti života. To možemo shvatiti tek ako pogledamo svoj život kroz zrcalo Isusova uskrsnuća, koje nam pokazuje što je doista važno, najvažnije.

Piše: s. Dominika Anić


Kad nam se na našem životnom putu ispriječi neka kriza, neka nepredviđena ili neplanirana situacija, nešto što nazivamo križem, često se u prvi mah ne snalazimo. I prva, instinktivna reakcija je odbijanje ili pitanje: Zašto? Zašto baš meni? Počnemo tražiti razloge, sebe okrivljivati ili se osjećati nepravedno pogođeni. Teško možemo tu krizu shvatiti i prihvatiti kao priliku za suočenje sa životom, sa samim sobom, svojim mogućnostima i granicama. Kriza uvijek može biti dobra ako joj pristupimo s pozitivne strane, ako joj dopustimo da bude ono što može biti – šansa za novi početak.

Isusov pristup

Sveobuhvatnu promjenu gledišta na stvarnost susrećemo u Isusovu životu i poslanju. On svojim riječima i odnosima mijenja pogled na život. Omogućuje nam da sebe, svoj život, svoje križeve vidimo u posve novom svjetlu. Njegov govor, koji nekad zvuči paradoksalno, dovodi nas u posve novi odnos prema svemu. On siromašne proglašava blaženima, gladnima obećava kraljevstvo nebesko. Pretjerano pobožni ga ne razumiju jer nije prema njihovim mjerilima, nadilazi ih a time i sablažnjava. Takvi ne mogu podnijeti njegovu unutarnju slobodu kojom osvaja i grješnike, koji u susretu s njim doživljavaju korjenite promjene u svome životu.

Kad je ozdravljao bolesne, ne samo da su se mijenjali nego su doživljavali i svojevrsnu preobrazbu. Evanđeoska izvješća o Isusovim izlječenjima bolesnih daju nam mogućnost da i mi na svoje bolesti gledamo drugačije. Prihvaćamo ih kao sastavni dio našega života, ne kao prokletstvo ili kaznu, nego kao blagoslov i poziv. Kad postanemo svjesni da sve dolazi iz Božjih ruku i da sve za nas može biti dobro, onda će nam i križ bolesti progovoriti i pokazati nam možda naše ljudske granice, naš unutarnji nered, ili će nas jednostavno dovesti do spoznaje da je naša bolest dio božanskoga plana za naše spasenje.

Znak spasenja

Često se volimo ponositi znakom križa, pokazivati ga ili na grudima kao nakit od zlata ili na uzvišicama naših planina ili u našim kućama. I to je dobro. Ali kad dođemo u situaciju da taj križ prestane biti samo ukras ili puki znak a postane dio naše konkretne životne stvarnosti, kad se taj križ otjelovi u našemu životu, onda to ide puno teže. Kad križ postane naša životna stvarnost uobličena u bolest, neuspjeh, gubitak, ostavljenost, neku tragediju ili iznenadnu smrt, razočaranje nad bračnim drugom, djecom, zajednicom, kolegama, poslom…, onda nemamo toliku potrebu pokazivati ga, dičiti se njime, mahati njime. Postajemo tada tiši, lišeni buke, zabavljeni sami sobom, tražeći moguća rješenja.

Križ je samo zato tu da nas usmjeri na bitno, unutarnje, na snage koje su pohranjene u nama samima a darovane su nam kao mogućnosti prihvaćanja i preobrazbe. Nuka nas tražiti smisao životnoga križa izvan onoga vidljivog, onoga što je vani, bučno i napadno. Križ traži poštovanje i strahopoštovanje pred patnjom svojom i patnjom drugoga pokraj nas. Križ nas oplemenjuje i vraća nam naše ljudsko dostojanstvo. Jer križ može nositi samo čovjek. I samo prostori čovjekove duše mogu vidjeti smisao križa. I to s Bogom.

U susretu sa svojim osobnim križevima, ma kakav god predznak imali, mi susrećemo i Isusa koji nas ne ostavlja same, nego nam otkriva nove mogućnosti. Ne ostavlja nas ni u zdravlju ni u bolesti. Znamo da Isus nije ukinuo ni bolest ni smrt, nije obescijenio patnju ni križ. Istina, nije Isus patnji pjevao hvalospjeve, ali je prihvatio križ i ustrajao do kraja. Ostao je sam, razgoljen, od ljudi prezren, neshvaćen, poražen izložen pogledima znatiželjnika. Ako u svome životu doživimo samo nešto od ovoga, znat ćemo kako to boli iznutra. Vanjska bol nije ništa prema onoj unutarnjoj. Isus je i kroz nju prošao i oduzeo joj moć nasilja. Njegova smrt je najradikalnija promjena gledišta na naš život i naše križeve.

Križ je samo zato tu da nas usmjeri na bitno, unutarnje, na
snage koje su pohranjene u nama samima a darovane su
nam kao mogućnosti prihvaćanja i preobrazbe. Nuka nas
tražiti smisao životnoga križa izvan onoga vidljivog, onoga
što je vani, bučno i napadno


Križ naš svakidašnji

Ponekad smo spremni prihvatiti i ponijeti neke izvanredne križeve, pa i one teške koje nam život donese; nekako nađemo snagu za nositi ih, ali križ svakodnevlja postaje nam nesnosan. Ono kad nas drobi i melje svakidašnji dosadni posao, ili složeni odnosi s najbližima, ili surovost moranja. Sve nam to postane križ kojega ponekad i nesvjesno želimo skinuti s vrata, stalno protiv njega mrmljamo, stalno smo nezadovoljni, nešto bismo mijenjali a opet nemamo dovoljno snage za to. Dođemo u situaciju da kažemo kako više ne možemo ovako dalje, da konačno treba nešto drugačije, ali ne možemo se ni milimetar pomaknuti na drugu stranu a o radikalnom zaokretu da i ne govorimo.

Kad uvidimo da nam je naša svakidašnjica postala veliko opterećenje, da gubimo volju za bilo što učiniti, kad nam rutina oduzima radost života, kad nas napuste nove ideje, kad stalno kukamo o težini života, kad se osjećamo jadni i mislimo da nas nitko ne razumije, vrijeme je da se suočimo sami sa sobom i s pitanjem križa našega svakidašnjeg. A on je tu, uz nas, u nama, s nama. Križ svakodnevlja ne možemo previdjeti jer je srastao s nama samima, jer smo sami sebi ponekad nesnosan križ postali. Jedino što možemo učiniti jest prihvatiti ga ili odbaciti, zagrliti ga ili se boriti protiv njega.

Možemo se svjesno odlučiti za svoje spasenje preko svoga konkretnog, svakidašnjeg križa. Isus nam nije rekao da uzmemo „njegov“ križ nego „svoj“ vlastiti križ i da ga slijedimo. Mi često mislimo da je naš križ najteži a da drugi ljudi imaju lakši, da je njima bolje. Tako zaboravljamo da je isti „tesar“ oblikovao i križ i leđa koja ga nose. Svatko od nas ima svoju mjeru. Onu koja je samo njemu dovoljna da preko svoga križa dođe do radosti života. To možemo shvatiti tek ako pogledamo svoj život kroz zrcalo Isusova uskrsnuća, koje nam pokazuje što je doista važno, najvažnije, i da nikad ne dignemo ruke od samih sebe, nego da u svemu iskusimo zajedništvo s Kristom.

I u patnji i u radosti, i u križu i u pobjedi. Nije dobro zaboraviti da u naš život spada i zdravlje i bolest, i radost i žalost, i rađanje i umiranje, i pobjeda i poraz, i uspjeh i neuspjeh. Sve je to samo život. Život nama darovan kao put i prilika za istinsku ljudskost u svijesti Božje nazočnosti u svemu.

www.medjugorje-news.com/

Izvor
Glasnik mira

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button