Jonathan Roumie: Kako je Isus preko slike Božjeg milosrđa čudesno ušao u moj život
Glumac i glazbenik Jonathan Roumie , najpoznatiji po svojoj dojmljivoj ulozi Isusa u sve popularnijoj višesezonskoj seriji ‘The Chosen’ o Isusovu životu, prvom medijskom projektu u povijesti koji se financira putem crowdfunding kampanje, svjedočio je o svom osobnom susretu s Božjim milosrđem 30. srpnja 2020. godine u Noći milosrđa u organizaciji molitvene zajednice Team Catholify koja je video objavila na svom YouTube kanalu.
Govoreći o poniznosti i Božjem milosrđu Jonathan, je rekao da se Bog pokazao toliko milosrdan u njegovu životu:
Bog je u mom životu prilično otvoreno koristio znakove da me obori s nogu kako bi mi priopćio svoju milost, a gledajući unatrag, vidim da su postojala tri stupnja u mom duhovnom rastu. Prvi je bila molitva; sve u mom životu počelo je molitvom, uključujući moj život – moji roditelji molili su za mene, bili su i ostali vjerni toj molitvi, molili su se često, molili su sa svojom djecom i za njih, za cijelu svoju obitelj i prijatelje. ‘Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno’ – tu je frazu moj otac često koristio u našem domu, a to smo i činili.
Međutim nisam znao tko je to zapravo rekao, dok prije sedam – osam mjeseci nisam otkrio da je to bio o. Patrick Payton, svećenik krunice, čovjek koji je popularizirao taj izraz prije nekoliko desetljeća. Dakle, kršten sam, odgajan s vjerom i držao se nje kroz čitav svoj život prožet molitvom. Sjećam se svoje bake koja je dolazila iz Irske svako ljeto, mi bismo kleknuli kraj kreveta, moje sestre i ja, učili smo molitve, ponavljali ih i te molitve su ostale sa mnom kroz cijeli život. Molitva je bila sveprisutna i konstantna, nikad nije stagnirala, uvijek je postojao taj božanski dijalog.
U jednom od svojih životnih padova počeo sam se zanimati za Božje milosrđe. Moj ga je otac otkrio kojih 15 godina ranije, ja međutim nisam znao mnogo, no privukla me je slika Božjega milosrđa na kojoj Isus u svom svećeničkom ruhu jednom rukom blagoslivlje, a drugu drži na svom srcu iz kojega izlaze crvene i bijele zrake.
Nisam znao ništa o njezinoj povijesti, samo mi je izgledala nekako otajstveno, nisam znao niti da je Isus od sv. Faustine tražio da naslika sliku Božjeg milosrđa koja se ima svečano blagosloviti na prvu nedjelju po Uskrsu te javno štovati kako bi svaka duša bila upoznata s Božjim milosrđem. Meni se samo sviđala slika, pa sam odlučio moliti krunicu Božjega milosrđa pred slikom.
Ima nešto u molitvi pred slikom, ikonom ili kipom. Nisam znao je li to možda nekakva utjeha, ili olakšani pristup Božjoj prisutnosti, ili možda zato što volim portrete i umjetničke slike, to me je moglo učvrstiti u molitvi. No i dalje nisam znao zašto mi je to bilo toliko važno, meni i milijunima katolika i pravoslavnih vjernika.
Sliku Božjega milosrđa koja mi je postala bliska naslikao je Adolf Hyla; nije bila original koji je naslikao Eugeniusz Kazimirowski, jer u svom mladenačkom umjetničkom snobizmu nisam baš bio previše opčinjen tom slikom, slike su mi bile važne. No Bog je iskoristio moju neukost i oholost kako bi me poučio poniznosti kroz ono što ja smatram manjim čudom Božjega milosrđa.
Stoga je Jonathan Roumie već od prve pričesti i krizme bio u okrilju Katoličke Crkve
Jonathan Roumie rođen je u New Yorku, kršten u Grčkoj Pravoslavnoj Crkvi, a kad je došlo vrijeme da krene u školu na Long Islandu, kako tamo nije bilo grčkih pravoslavnih zajednica, pohađao je katoličku školu, poput svoga oca koji je Egipćanin te je iz istih razloga pohađao katoličku školu i rastao uz katoličku vjeru. Majci Irkinji, katolkinji, to je sasvim odgovaralo, pa su djeca lako prešla u Katoličku Crkvu koja im je liturgijski i sakramentalno odgovarala.
Stoga je Jonathan već od prve pričesti i krizme bio u okrilju Katoličke Crkve. A o vremenu mladenačkih godina koje su bile prožete traženjem dubljeg odnosa s Bogom, svjedoči kako je tražio sredstva koja bi zadovoljila tu njegovu želju i traganje.
Kako je i dalje zbog rodbine Jonathan bio povezan s Grčkom Pravoslavnom Crkvom i liturgijom koja ga je oduvijek oduševljavala ljepotom ikonografije i meditativnim ozračjem u kojem je osjećao svetost, pomislio je kako bi bilo sjajno da postoji ikona Božjeg milosrđa koju bi mogao objesiti u svom malom stanu, a koja bi bila u grčkopravoslavnom stilu.
No takvu sliku nikad nigdje nisam vidio. Tri dana kasnije nakon što sam poželio jednu, bila je tu, pred mojim vratima na poštanskom sandučiću u prašnjavom predvorju prizemlja zgrade u kojoj sam stanovao. To je grčka pravoslavna ikona Božjega milosrđa. Ljudi su znali ostavljati CD-ove, knjige, kasete, kojekakve stvari, ali u deset godina koliko sam živio u tom stanu nikad se nije našao niti jedan vjerski predmet, niti jedan u grčkopravoslavnom stilu, a pogotovo ne ikona.
Pa ipak, samo tri dana nakon što sam poželio jednu takvu, bila je tu. Dvaput sam provjerio ima li gdje kakva kamera, učinilo mi se da me netko ‘uhodi’, no zgrabio sam ikonu i otad je sa mnom posljednjih 17 godina. Slava Bogu! Ta je slika postala središte moje pobožnosti Božjemu milosrđu.
Govoreći o poniznosti i Božjemu milosrđu, Jonathan se zapitao:
Kakva bi to preobrazba svijeta bila kad bismo mi ljudi prigrlili taj koncept raširenih ruku poput Krista koji je prigrlio poniznost i milosrđe kad je raširio svoje ruke na križu.
