Ispovjedna tajna: Što je to i zašto je treba zaštititi
Pokojni kardinal Francis George jednom je nazvao susrete koji se odvijaju unutar sakramenta pokore “najvažnijim razgovorima na planetu”. Imao je pravo. Najvažniji razgovori u našem svijetu ne odvijaju se u salama za sastanke ili sudnicama. Nema ih u ovalnom uredu ni u sabornicama. One se zbivaju u ispovjedaonici.
Ovi razgovori utječu na spasenje ljudske rase. U tim susretima snaga Krvi Isusove pretvara skrušene grešnike u svece. Budući da se u ispovijedi događa nešto beskrajno vrijedno, to zahtijeva jedinstvenu razinu zaštite. To je ono što Crkva naziva pečatom ispovijedi ili ispovijednom tajnom. Povijest U prvoj Crkvi sakrament pomirenja dijelio se zajednički; teški grešnici bi javno priznali svoje grijehe i poduzeli potrebna djela zadovoljštine kako bi se na kraju – ponekad nakon mjeseci ili godina pokore – pomirili s Bogom i Njegovom Crkvom.
Kako je Crkva rasla, tako su se razvijali i njezini crkveni obredi. Dok se javna pokora nastavljala, ispovijed pojedinih grijeha često bi se odvijala nasamo. U 4. stoljeću, sveti Ambrozije je hvaljen za svoju ulogu diskretnog službenika milosrđa ovim riječima: “O prijestupima, međutim, koje je pokornik priznao, nije govorio nikome osim Bogu, kod kojega je posredovao, ostavljajući lijep primjer budućim svećenicima, da budu zagovornici pred Bogom, a ne tužitelji pred ljudima.” Stoljeće kasnije, papa sveti Lav Veliki slavno je osudio praksu čitanja popisa grijeha koje su počinili oni koji se javno kaju. Sveci Crkve su shvaćali da grijesi izrečeni Bogu u tajnosti ispovijedi moraju biti zapečaćeni nadnaravnom tajnom.
Potkraj 6. stoljeća, sveti Kolumban i njegovi kolege misionari redovnici popularizirali su praksu privatne pokore. Kako je privatna ispovijed postala norma u cijelom kršćanskom svijetu, povlaštena tajnost sakramentalnih razgovora postala je formalizirana. Početkom drugog kršćanskog tisućljeća, crkveni zakon je odredio teške posljedice za svećenike koji bi drugima otkrili grijehe pokajnika. Godine 1215., Četvrti lateranski koncil je poučavao: “Za svakoga tko bi se usudio otkriti grijeh koji mu je otkriven na sudu pokore, mi dekretiramo da će biti ne samo svrgnut sa svećeničke službe, nego da će također biti poslan u zatočenje samostana da vrši trajnu pokoru.” Otprilike 800 godina kasnije, Crkva još uvijek marljivo štiti pečat, kažnjavajući ekskomunikacijom svakog svećenika koji bi ga prekršio.
Ove teške posljedice proizlaze iz vrhunske važnosti sakramenta ispovijedi. Isusovo poslanje na zemlji I tko mu pridaje takvu važnost? Sam Gospodin Isus, koji je došao potražiti i spasiti one koji su izgubljeni (Lk 19,10). Došao je k izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 15,34), a njegovo je poslanje oboljelima od smrtonosne bolesti grijeha (Mk 2,17). Sakrament ispovijedi nastavlja ovu milosrdnu misiju. Kao drugi Krist, svećenik ima privilegiju sudjelovati u najvažnijim razgovorima na svijetu. Prima milost da bude oruđem snage Kristova križa da iscijeli svaku ranu koju grijeh nanese. On posreduje u susretu između Izgubljenog Oca i Njegove svojeglave djece.
Ali dok su ove sakramentalne stvarnosti monumentalne, istina je da je sam grijeh prilično dosadan! Ispovjednici se puno više sjećaju svetaca nego grešnika, jer grijeh je daleko manje zanimljiv od svetosti! Moje je iskustvo, kao i iskustvo mnogih svećenika, da se često ne možemo sjetiti pojedinih grijeha koje su ispovjedili pojedini pokornici. Čak i ako to učinimo, one ostaju zatvorene u našim svećeničkim srcima, ne zbog šoka ili želje za osudom, nego zbog radosne spoznaje da je Bog vratio svoga sina ili kćer u život milosti. Kao svećenik često čujem da ljudi ne vole sakrament ispovijedi jer se boje nekome reći svoje grijehe. Ovo univerzalno ljudsko iskustvo srama jedno je od najjačih oruđa đavolske ucjene. Uhvativši nas u grijehu, neprijatelj se koristi sramom zbog onoga što smo učinili kako bi nas spriječio da se ispovjedimo i pomirimo s Ocem punim ljubavi.
Ispovjedna tajna je među glavnim oružjem svećenika u osujećivanju Sotoninog nauma, jer jamči skrušenom kršćaninu da njegovi grijesi – bez obzira bili veliki ili mali – nikada neće napustiti sigurnost Božjeg milosrdnog suda. Sakrament pokore jedan je od velikih darova Trojstva hodočasničkom Božjem narodu. To je trajna ustanova Kristova milosrđa u svijetu. I to je božanski ustanovljen siguran prostor u kojem nema mjesta strahu i osuđivanju, već vladaju nada i oprost. Trebamo moliti da ovaj sakrament i njegov pečat poštuju i čuvaju oni unutar i izvan zajedništva Crkve.
