Irski tim počinje potragu za posmrtnim ostacima djece u bivšem domu za neudane majke
Tim od 18 arheologa, antropologa i forenzičara ovog je tjedna započeo iskapanje stare septičke jame u bivšem Domu za neudane majke i djecu sv. Marije kojim upravljaju sestre Bon Secours u Tuamu, okrug Galway, zapadna Irska, a sada je mjesto stambenog naselja.
Tijekom sljedeće dvije godine, prema The Irish Timesu, stroj za iskopavanje proći će kroz lokaciju u potrazi za posmrtnim ostacima 796 djece koja su navodno pokopana, riječima sestara Bon Secours, “na nepoštovan i neprihvatljiv način” između 1925. i 1960. godine. Sestre Bon Secours objavile su izjavu u kojoj se ispričavaju zbog postupanja s preminulim bebama i njihovim majkama tijekom tog vremena. Cilj iskapanja je pronaći, analizirati, identificirati i osigurati dostojan pokop za posmrtne ostatke djece – od kojih su mnoga novorođenčad, piše CNA.
Kako bi ih identificirali, prikupljeni su uzorci DNK od više od 80 rođaka koji su pozvani na simboličan događaj 8. srpnja u spomen na početak radova. Iskapanja – provedena uz pomoć stručnjaka iz Kolumbije, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i Sjedinjenih Država – su u tijeku, oko 11 godina nakon što je lokalna povjesničarka Catherine Corless otkrila da je u ustanovi između 1925. i 1961. umrlo 796 djece. Samo dvoje preminule djece pokopano je na lokalnim grobljima. Godine 2014. Corless je objavila istragu koja je, tri godine kasnije, dovela do otkrića masovne grobnice. Godine 2017., preliminarnim iskapanjem na tom području pronađeni su ljudski ostaci, što je potvrdilo sumnju na mjesto masovnog pokopa u “nehumanim uvjetima”. “Ove bebe su u kanalizacijskom sustavu. Moraju se odande iznijeti”, rekla je Corless u ponedjeljak, nakon što je mjesto ograđeno ogradom od 2,4 metra.
U siječnju 2021., nacionalno istražno povjerenstvo u sveobuhvatnom je izvješću otkrilo „alarmantne“ razine smrtnosti dojenčadi u ovim ustanovama za neudane majke u Irskoj. Dokument od 3000 stranica detaljno opisuje što se dogodilo između 1922. i 1998. u 14 domova za neudane majke i uzorku od četiri druga županijska centra, gdje su živjela i napuštena djeca te bolesne ili odrasle osobe s invaliditetom. Ukupno je u tim ustanovama umrlo oko 9000 djece, što predstavlja 15% od 57 000 djece koja su, zajedno sa svojim majkama, prošla kroz 18 istraženih domova tijekom razdoblja koje je proučavano. Jedan od najšokantnijih događaja dogodio se 1943. u irskom gradu Bessboroughu, gdje je troje od četvero djece umrlo pod skrbi Sestara Presvetog Srca. Prema komisiji, više od 900 djece umrlo je u toj ustanovi između 1922. i 1998. godine, a do danas nije pronađeno nijedno dokumentirano mjesto pokopa.
Većina smrtnih slučajeva, prema dokumentaciji, dogodila se od respiratornih bolesti ili gastroenteritisa. Izvješće ih pripisuje užasnim sanitarnim uvjetima, s ograničenim pristupom toploj, tekućoj vodi ili nedostatkom sanitarnih uvjeta, uz prenapučenost i nedostatak zdravstvene obuke osoblja. Izvješće je naglasilo da je visoka stopa smrtnosti bila poznata lokalnim vlastima, koje godinama nisu djelovale zbog „raširene ravnodušnosti“ prema toj djeci.
Kada je izvješće objavljeno, Sestre Bon Secours ponudile su službenu ispriku i obećale doprinijeti s 12,97 milijuna eura (preko 15 milijuna dolara) u vladin fond za naknadu žrtvama. Tadašnja regionalna poglavarica reda, sestra Eileen O’Connor, priznala je da su „bebe i djeca koja su umrla pokopani na nepoštovan i neprihvatljiv način“ te da je kongregacija „bila dio sustava u kojem su patili od teškoća, usamljenosti i strašne boli“. Bivši novoizabrani nadbiskup Dublina, Dermot Farrell, izjavio je: „Više ne možemo bježati od izuzetno bolnih istina o tome kako smo, kolektivno i pojedinačno, propustili ispuniti svoju dužnost brige za ranjive žene i njihovu djecu.“ Irska vlada također se javno ispričala, jer je nekoliko istraženih centara bilo javno, iako su ih u praksi vodile časne sestre. Bivši predsjednik Irske biskupske konferencije, Eamon Martin, zamolio je „svatko tko može pomoći, da to učini“ kako bi bebe imale dostojanstven pokop gdje ih se njihove obitelji mogu sjećati.
