Intervju sa majkom bl. Carla Acutisa – Rekao mi je: “Ne brini mama, dat ću ti mnoge znakove…”
Uz blaženika Carla Acutisa 12. listopada pročitajte intervju s njegovom majkom koja svjedoči o brojnim znakovima koja joj je sin ostavio i ostavlja ih i danas.
„Nekoliko dana nakon sprovoda, u zoru me probudio glas: ‘Oporuka!’ Prekopala sam po njegovoj sobi misleći da ću tamo naći nešto što je napisao. Ništa. Zatim sam uključila računalo, uređaj koji je najviše volio. Na radnoj površini bio je vrlo kratak film koji je sam snimio u Asizu tri mjeseca ranije: ‘Kad budem težio 70 kilograma, suđeno mi je umrijeti.’ I bezbrižno je gledao u nebo.“
Posreduje. Spašava. Liječi. Obraća srca. Pokazuje se. Oni koji mu se utječu, a ima ih barem milijun na svih pet kontinenata, vide njegovu prisutnost posvuda. Antonia Salzano, majka novog blaženika Carla Acutisa, preminulog u dobi od 15 godina od brzoprogresivne leukemije koja ga je odnijela u svega 72 sata, svjedoči: “Prije nego što nas je napustio, rekla sam mu: ‘Ako vidiš naše četveronožne prijatelje na nebu, pronađi Billyja, psa iz mog djetinjstva.’ Nije ga poznavao. Jednog dana me nazvala teta Gioia koja nije znala za naš dogovor: ‘Noćas sam vidjela Carla u snu. Držao je Billyja u naručju.’“
Tako je u intervjuu za Corriere della Sera posvjedočila Carlova majka pojašnjavajući kako postoje i mnogi drugi znakovi. Kada je 23. siječnja 2019. izvršeno kanonsko prepoznavanje posmrtnih ostataka, njegovo je tijelo pronađeno neraspadnuto. „Bila sam tamo, moj suprug nije želio gledati. Bio je to još uvijek naš veliki dječak, visok 1,82 m, sa svom svojom crnom i kovrčavom kosom, samo je koža malo potamnjela. I s istom težinom, onom koju je sam sebi prorekao.“
Kako to mislite?
„Nekoliko dana nakon sprovoda, u zoru me probudio glas: ‘Oporuka!’ Prekopala sam po njegovoj sobi misleći da ću tamo naći nešto što je napisao. Ništa. Zatim sam uključila računalo, uređaj koji je najviše volio. Na radnoj površini bio je vrlo kratak film koji je sam snimio u Asizu tri mjeseca ranije: ‘Kad budem težio 70 kilograma, suđeno mi je umrijeti.’ I bezbrižno je gledao u nebo.“
Carlov život trajao je samo 5.641 dan.
„Zapravo 5.640. Pao je u komu 11. listopada 2006. u 14 sati s osmijehom na usnama. Mislili smo da je zaspao. Smrt mozga je nastupila u 17 sati, a ujutro 12. listopada je i službeno proglašena smrt. Željeli smo donirati njegove organe, ali to nije bilo moguće; rečeno nam je da su oštećeni zbog bolesti. Prekrasan paradoks, jer je njegovo savršeno očuvano srce izloženo u monstranci u papinskoj bazilici svetog Franje u Asizu.“
Kada je izvađeno?
„Tijekom prepoznavanja 2019. Javnobilježničkim aktom željeli smo tijelo donirati asiškom biskupu. Smatrali smo ispravnim da pripada cijeloj Crkvi.“
Kako je Carlo otkrio vjeru?
„Svakako ne zahvaljujući nama roditeljima, molim vas zapišite i to. U svom životu sam samo tri puta bila u crkvi: za prvu pričest, krizmu i vjenčanje. A kad sam upoznala svog budućeg supruga, dok je još studirao političku ekonomiju u Ženevi, nije baš nedjeljom išao na misu.“
Kako onda objašnjavate tu religioznost?
„Određenu ulogu je imala Beata, dadilja koja je bila Poljakinja posvećena papi Wojtyli. Ali u njemu je već postojala neka prirodna predispozicija za sveto. U dobi od 3 i pol godine tražio me da uđemo u crkvu kako bi pozdravio Isusa, a u milanskim parkovima brao je cvijeće i nosio Gospi. Želio je pristupiti Euharistiji u dobi od 7, umjesto od 10 godina.“
I kako ste reagirali?
„Pustili smo ga. To nam se činilo lijepim, pa smo zatražili izuzetak. Za mene je to bila ‘Božja slučajnost’. Carlo me spasio. Bila sam nepismena u vjeri, a približila sam joj se zahvaljujući ocu Iliju Carraiju, ‘Padru Piju’ iz Bologne, inače bih se osjećala diskreditiranom u svom roditeljskom autoritetu. To je put koji traje i danas. Nadam se da ću barem završiti u čistilištu.“
Je li Carlo bio zreo samo u molitvi?
„U svemu. Bio je genij. U dobi od 6 godina već je ovladao računalom, hodao je po kući u bijeloj kuti sa značkom ‘Računalni znanstvenik’. S 9 godina pisao je elektroničke programe zahvaljujući priručnicima kupljenima u knjižarama Politehnike.“
Nije li bio premalen za korištenje računala?
„Promicatelji njegove kauze za proglašenje blaženim detaljno su analizirali memoriju njegova računala tehnikama forenzičke istrage, ne pronalazeći ni najmanji trag neprimjerenih aktivnosti. Sanjao je o korištenju računala i mreže za širenje Evanđelja. Papa Franjo u Christus vivit navodi Carla kao primjer mladima. ‘Znao je vrlo dobro’, objašnjava, ‘da se ti mehanizmi komunikacije, oglašavanja i društvenih mreža mogu koristiti tako da otupljujemo’, ali on se iz toga uspio izdići ‘kako bi pokazao vrijednosti i ljepotu’. Njegov pogled je sezao puno dalje od interneta.“
Do kuda?
“Do pučkih kuhinja za siromašne, kuhinja sestara Majke Terezije iz Kalkute u Baggiu i kapucina u Viale Piave, gdje je služio kao volonter. Uvečer bi izlazio iz kuće sa spremnicima punim hrane i toplih napitaka. Nosio ih je beskućnicima pod Arco della Pace za koje je također od svoje ušteđevine kupovao vreće za spavanje. S njim je išao i naš poslužitelj Rajesh Mohur, brahman iz hinduističke svećeničke kaste koji je prešao na katoličanstvo vidjevši kako je Carlo pomagao siromašnima.“
Jeste li ikad pomislili da će jednog dana biti uzdignut na čast oltara?
„Bila sam sigurna da je bio svet već za života. Moleći se Gospi od Pompeja, posredovao je u ozdravljenju jedne žene od tumora.“
To je čudo koje je priznala Crkva?
„Ne, to je samo jedno od mnogih koja nisu ni ušla u postupak kanonizacije. Ono koje je priznato za njegovu beatifikaciju dogodilo se u Brazilu na sedmu godišnjicu njegove smrti 12. listopada 2013. na Campo Grande. Šestogodišnji Matheus rođen je s razdvojenom gušteračom i nije mogao probavljati čvrstu hranu. Otac Marcelo Tenório pozvao je župljane na devetnicu i stavio komadić Carlove majice na malog pacijenta koji je sutradan počeo jesti. CT je pokazao da je njegova gušterača postala identična onoj kod zdravih osoba bez da su je kirurzi operirali. Bilo je to trenutno, potpuno, trajno i neobjašnjivo ozdravljenje u svjetlu današnjih medicinskih spoznaja.“
Kako se Vaš sin razbolio?
„Izgledalo je poput obične prehlade. Nakon nekoliko dana pojavila se teška astenija i krv u mokraći. Tada je rekao: ‘Prikazujem ove patnje za Papu, za Crkvu i da idem ravno u raj ne prolazeći čistilište’, ali mi u obitelji nismo tome pridavali previše pažnje. Nazvala sam profesora Vittorija Carnellija, njegova pedijatra, koji nam je preporučio hitan prijem u kliniku De Marchi i tamo smo dobili nesretnu dijagnozu: akutna mijeloična leukemija M3. Carla su o tome obavijestili hematolozi. Reagirao je nježno rekavši: ‘Gospodin me lijepo pozvao na buđenje.’ Prebačen je u bolnicu San Gerardo u Monzi i čim je tamo stigao, odmahnuo je glavom: ‘Odavde ne izlazim živ.’“
Jeste li zazivali čudo za svog sina?
„Da, molila sam Isusa, Gospu i časnog slugu Božjeg fra Cecilija Maria, rođenog kao Pietro Cortinovis, kapucina, osnivača Djela svetog Franje za siromašne u Milanu. Ali Bog je imao druge planove.“
Koje?
„One za koje sam molila Carla prije nego li je izdahnuo: zamoli Gospodina da nam pokaže znak svoje prisutnosti.“
I što je Vaš sin odgovorio?
„’Ne brini, mama. Dat ću ti mnoge znakove.’ Devet dana nakon njegove smrti u Tixtli u Meksiku jedna je hostija prokrvarila. Povjerenstvo koje su činili i znanstvenici ateisti utvrdili su da se radi o krvnoj grupi AB, istoj onoj s Torinskog platna te onoj s hostije u Lancianu, te da su to srčane stanice. Četiri godine kasnije svježa krv je još bila prisutna u slojevima ispod zgrušavanja.“
Vaš sin je i postavio izložbu Znakovi o euharistijskim čudima.
„Da, izložbu koja obilazi sva svjetska svetišta. U Sjedinjenim Državama je je postavljena u 10.000 župa. To su nadnaravni događaji poput onoga koji se dogodio 12. listopada 2008., na drugu godišnjicu njegove smrti, u Sokólki u Poljskoj. Hostija koja je pala na zemlju tijekom pričesti čuvana je na sigurnom, a tjedan dana poslije postala je komadić mesa miokardijalnog podrijetla, krvne grupe AB.“
To su bili svi znakovi?
„Bilo je i drugih. Carlo mi je nagovijestio da ću ponovno postati majka, iako sam imala skoro 40 godina. A 2010. godine, kad sam imala već 43, rodila sam blizance, Michelea i Francescu.“
Zašto je pokopan u Asizu?
“Imamo kuću u Umbriji. Na jednom reklamnom plakatu je pisalo da se na općinskom groblju prodaju nova grobna mjesta. Pitala sam Carla što misli o tome. ‘Bio bih presretan da završim ovdje’, odgovorio je. A zatim je njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u Svetište ogoljenja gdje ga sada vjernici mogu zauvijek častiti.“
Što vam najviše nedostaje kod sina?
„Radost. Čim je umro sjećam se da sam pomislila: Tko će me sad nasmijavati? I tko će mi pomagati s računalom? Ostaju mi njegove misli, riječi i zapisi: ‘Ne ja, nego Bog!’ ‘Iz kojeg god ugla gledali, život je uvijek fantastičan.’ ‘Svi su rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao fotokopije.’“
Ovo potonje se može dobro preslikati na društvene mreže.
„Tako je, današnji ljudi su okrenuti sebi. Njihovu sreću čine samo lajkovi. Ali Carlo je Božji influencer.“
Poželite li da je još uvijek ovdje s Vama, umjesto da imate sveca na nebu?
„Jobovu sam molitvu učinila svojom: ‘Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!’ Djeca nam ne pripadaju, povjerena su nam. Osjećam da je Carlo prisutniji sada nego dok je bio živ. Vidim dobro koje čini. I to mi je dovoljno.“
