“Fra Petar otkrio istinu o prvim danima ukazanja: Riječi koje nitko prije nije smio izgovoriti!”

Prvi dani za mene su bili dani u kojima sam stekao uvjerenje da je istina ono što se ovdje događa, da vidioci govore istinu. Kako sam povjerovao tih prvih dana, tako vjerujem i danas — nikada nisam posumnjao da je ovdje Bog na djelu. Oni koji kažu da vide Gospu, govore istinu, piše u interviju Glasnika Mira.

Fra Petre, što je za vas Međugorje? Sama riječ Međugorje kaže jako puno, ne samo meni nego ljudima u čitavom svijetu. Župa Međugorje je milosni izvor nastao prije dvadeset pet godina, pravo pravcato čudo. Međugorje je čudesni Božji zahvat, milosni zahvat koji traje tako dugo zahvaljujući ukazanjima i svemu što se ovdje događa. Međugorje je za mene stvarno mjesto gdje se osjeća velika nazočnost Božja. Tu se na poseban način osjeća brižna ljubav Majke, Kraljice Mira. Međugorje je za mene mjesto žarke molitve i potresnih obraćenja; to je mjesto velikih čudesnih ozdravljenja, to je mjesto iz kojega se ljudi vraćaju, kako kažu, kao novi ljudi. I tako bismo satima mogli govoriti što je zapravo Međugorje danas, a da ga do kraja ne iskažemo.

Kad ste prvi put čuli za Međugorje i gdje ste se tada nalazili? Za Međugorje sam čuo nekako u vrijeme kad sam postao svećenik. Znao sam da je u toj župi napravljena velika crkva, a mnogi su se pitali čemu tolika crkva. Čuo sam isto tako da je jedan samouki slikar napravio neku sliku – naslikao je Gospu iznad same crkve. Kad sam, godinama kasnije, bio u Međugorju i pitao slikara je li ikada mogao zamisliti nešto takvo kao ukazanja, odgovorio je da o tomu nikada nije ni razmišljao, čak ni sanjao. Ali eto Bog mu je dao tu ideju, pa se mi možemo pitati je li to slučajnost. Kod nas katolika vjernika nema slučajnosti, mi znamo da Bog sve vodi i svime upravlja.

Počeo sam ispovijedati čim je počeo večernji molitveni program. Kad su počela ukazanja prva dva tri dana nisam mogao doći. Bio sam kapelan u Tihaljini, a crkva u Tihaljini udaljena je točno 33 km od međugorske crkve. Nakon toga svaki sam dan dolazio ispovijedati i ti prvi dani za mene su bili dani u kojima sam stekao uvjerenje da je istina ono što se ovdje događa, da vidioci govore istinu. Kako sam povjerovao tih prvih dana, tako vjerujem i danas, nikada nisam posumnjao da je ovdje Bog na djelu. Oni koji kažu da vide Gospu – govore istinu.

Kad ste prvi put bili u Međugorju? Bilo je to treći dan, završio sam krizmanicima vjeronauk i otišao u Međugorje. Kad sam, kasnije, svoga župnika pitao što misli o onome što se događa u Međugorju odgovorio je da ne može kazati ništa osim da se ljudi ispovijedaju, mole, svakodnevno dolaze. Ništa ne može tako snažno privlačiti do Božji poziv, tako mi je odgovorio. Ne može biti nešto uobičajeno, svakodnevno, što ljude tako snažno privlači predati svoje živote u Božje ruke, kao što se tih dana događalo u Međugorju.

Za svoga prvog dolaska u župu Međugorje navečer sam u župnom uredu sjedio s jednim svećenikom koji mi je kazao da želi vidjeti neke od vidjelaca, pa sam pošao i ja. Tada smo sreli Ivanku i Vicku. Ostavljale su dojam divnih osoba, divnih duša. Svećenik s kojim sam bio s njima je razgovarao, a ja sam samo šutio, gledao i slušao. «Vi ste vidjeli Gospu – je li to istina?», pitao ih je. «Jest, vidjele smo Gospu, istina je», obje su odgovorile. «Pa što vam ona kaže?» «Kaže da je Blažena Djevica Marija, da je došla da nam pomogne, da vjerujemo, da je naša majka, da nas jednom želi povesti u raj…» «Pa jeste li vi kad sanjale da bi vidjele Gospu?» «Ama ne, da je nama netko rekao da ćemo vidjeti Gospu, rekle bismo da su to priče za malu djecu, nismo mi dostojne toga.» To je moj prvi susret s vidiocima. Nakon tih dvadesetak minuta provedenih s djecom, kolegi svećeniku sam, na povratku u župni ured, kazao da vjerujem kako djeca govore istinu. Nisam vidio razloga da bi oni nešto izmišljali ili da je posrijedi neki medij, neka zavedenost, prijevara ili nešto slično.

Kad ste prvi put otišli na Brdo ukazanja? U prvu nedjelju nakon 24. lipnja bio sam na Brdu za vrijeme ukazanja, ali sam kasnije uglavnom svoje vrijeme provodio ispovijedajući. Počeo sam ispovijedati čim je počeo večernji molitveni program u crkvi. Svaki put kad sam išao u Međugorje, u crkvu, pregledali su nas i zapisivali registarske brojeve automobila.

Svakodnevno smo kontrolirani. Jedanput, onih dana u početku, nosio sam napisanu propovijed za slučaj da trebam zamijeniti međugorske fratre. U propovijedi sam koristio citate kardinala Stepinca, u njima je govorio o tome kakvi moraju biti mladi svećenici koje je zaredio. Tu sam propovijed imao na Veliku Gospu, a kako rekoh imao sam je u pripremi ako bih ja trebao u Međugorju slaviti sv. Misu. Kad je fra Jozo bio uhićen, policija je svaki dan kontrolirala sve koji su dolazili. U mene su našli knjigu o Gospi. Među onima koji su nas prebirali bio je i jedan musliman, zadužen za knjige i novine. Uzeo je knjigu i upitao me kakva je to knjiga. Odgovorio sam da je riječ o knjizi koja govori o štovanju Gospe. Propovijed koju sam vam spomenuo nalazila se u knjizi, u stvari skica i citati kardinala Stepinca. Taj je inspektor uzeo knjigu s napomenom da prati sve vjerske knjige, pa će i nju pročitati, jer, nadodao je, takvu još nije čitao. Bilo je to staro izdanje knjige dalmatinskog provincijala fra Jerke Bakotina. Odgovorio sam da slobodno uzme i čita knjigu. Vratio mi ju je navečer, uz napomenu da je to dobra knjiga. Kad sam ga upitao je li mu se svidjela propovijed, odgovorio je da je dobra, ljudski napisana. Ostao sam iznenađen.

Kad ste premješteni u Međugorje? Kad su ukazanja počela, kako rekoh, bio sam na župi u Tihaljini. Premještaj sam dobio nakon tri godine i u župu Međugorje za kapelana sam došao 1984.

Kako ste često iz Tihaljine dolazili u Međugorje? Svaki dan sam dolazio ispovijedati. Išao sam sa svojim župnikom fra Nedjeljkom, a on je govorio kad god možemo ići pomagati, ići ćemo. Bogu hvala, Tihaljina nije velika župa, pa nije bilo previše posla, i mogli smo popodne ići u Međugorje. Polazili smo oko pet sati, te po dolasku ispovijedali. Takav je bio, osim rijetkih izuzetaka kada smo imali obveze u župi, naš svakodnevni program.

Sigurno ste se onaj dan kad ste čuli za ukazanja te kad ste susreli vidioce i narod u molitvi, zapitali: Bože moj, Gospe moja, kako to da si nas izabrala? O tome sam i puno razmišljao i puno pisao. I sada se vraćam na riječ slučajnost. Ne znam je li slučajnost da sam baš u to vrijeme, tjedan ili dva prije ukazanja, od jednog svog prijatelja naručio nekoliko knjiga, sedam ili osam, zagrebačkog svećenika Suknara, o Velikom znaku. U tim knjigama autor opisuje sva ukazanja, priznata i nepriznata od Crkve. Čitao sam o Gospinim ukazanjima u Lourdesu, Fatimi, Parizu… To sam čitao i u to vrijeme se pronijela vijest o ukazanjima ovdje. Pomislio sam: To je zbilja jedan veliki dar našem narodu, našem patničkom i mučeničkom narodu. Tolikim smo žrtvama kroz povijest plaćali svoju slobodu, žrtvovali se, pa mislim da smo zaslužili da Gospa nama dođe. Prva moja pomisao na vijest o ukazanjima bila je: Pa to je nagrada za sve što smo pretrpjeli za svoju vjeru. Toliki su ljudi, toliki svećenici umrli za našu vjeru, pa sam sve to shvatio kao dar Neba.

Kraljica Mira je kazala da će komunizam nestati. Posebno bih istaknuo jednu zgodu. Kad je jedanput kod nas u Tihaljini bila vidjelica Mirjana – župnik je u to vrijeme bio fra Klemo i on bi vidioce često pozvao u Tihaljinu, da se «izvuku» iz vreve, od naroda, da se odmore – Mirjana je u mene vidjela slike iz hrvatske povijesti, kralja Tomislava i druge. Tada mi je Mirjana iznenada rekla da je pitala Gospu kad će doći naša država, na što je Gospa odgovorila da će to biti uskoro. To je bilo deset godina prije nego što se to dogodilo, prije nego je Hrvatska postala nezavisna. Kazala je i to da je Gospa rekla kako će biti rat, a nakon toga će doći sloboda, slobodna Hrvatska. Rekla je i to da će nestati komunizma. Ostao sam bez daha, bez riječi. Je li to moguće! Nisam je imao snage ništa više pitati. Nakon toga oni su morali otići natrag u Međugorje, a ja sam taj isti dan također otišao u Međugorje, nisam mogao čekati. Iza ukazanja pristupio sam Mirjani i rekao joj: «Mirjana, znaš li ti što si mi rekla. Ja još nisam došao k sebi, da će nestati komunizma, da će Hrvatska biti slobodna; spominjala si i rat.» Odgovorila je: «Ja sam ti rekla, o tome ne mogu više govoriti, ali to će biti.» Kad sam je upitao je li o tome razgovarala s drugim vidiocima, odgovorila je da jest, ali da o tome ne može više govoriti.

Dakle, riječ je o proročanstvu vidjelice Mirjane koje se ostvarilo i mislim da je jedno od najvažnijih u dvadeset pet godina ukazanja. Nakon deset godina dobili smo hrvatsku državu, koja je proglašena točno u vrijeme ukazanja, na 25. kad Gospa daje svoju poruku. Kad sam pitao neke naše parlamentarce kako to da je upravo u to vrijeme proglašena Hrvatska, odgovorili su da je to slučajno, da ništa nisu znali o Gospinoj poruci.

Gospa je dar našemu narodu, ali je dar i cijelome svijetu. Ukazanja su se proširila takvom brzinom po svijetu, da je i to jedno čudo. Gospa je prihvaćena najprije u župnoj zajednici, a onda i diljem svijeta; ljudi su diljem svijeta prihvatili Gospinu poruku i pitali se je li to moguće. Mnogi su mislili da je Bogu sve moguće, pa zašto onda ne bi bilo moguće da se Gospa ukaže u Bijakovićima, u župi Međugorje. Prvi dani bili su odlučujući za sve što će se kasnije ovdje događati. Prvi hodočasnici koji su došli i našli ljude otvorena srca, koji ništa drugo nisu očekivali već su željeli da svatko bude zadovoljan, da dobiju čašu vode i komad kruha, osjećali su ljubav, istinsko gostoprimstvo, kao u prvoj kršćanskoj zajednici, koja je bila jedno srce i jedna duša. To je bilo presudno za kasniji rast Međugorja.

Jedno pitanje u svezi međunarodne dimenzije Međugorja: Govori se da su crkve u svijetu prazne ili poluprazne, da vjera umire. Što je to što ljude motivira da dođu u Međugorje? Koja ih snaga tjera poduzeti ponekad zaista teške i zahtjevne odluke? Da bi se čovjek odlučio za takvo nešto, mora ga zvati nešto jače, nešto nadnaravno. Vijest o ukazanjima bila je veliki znak, a ja u tomu vidim snagu milosti Božje. To je taj magnet, milosni magnet koji je ljude privukao. Ljudi su bili otvoreni, a znamo da je čovjek danas sve gladniji istine, života, povjerenja, sreće, i da traži nešto što će zadovoljiti ljudske prohtjeve, a i one koje duša ima, a ponekad ih razum i srce ne poznaju. U Međugorju ljudi nemaju što vidjeti, ali mogu susresti Boga, a taj susret može biti potresan, može mu pomoći da riješi svoje probleme, da može nositi svoj križ. To je odlučilo, to molitveno ozračje, koje je tako jako, aktivno i živo da se čovjek mora mijenjati. To ga ponese.

Ovdje se osjeća snaga Božja. Razgovarao sam s nekim ljudima koje vjera, Bog, uopće ne zanimaju. No kazali su mi kad čovjek stupi na ovo tlo, u trokut crkva – Podbrdo – Križevac, osjeća se neka snaga, energija, koja čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. Čovjek mora biti ili vruć ili potpuno hladan. To je snaga milosti koja je mnogima pomogla obratiti se, čak i onima koji nisu imali nimalo vjere. Nebrojeni su primjeri koji pokazuju koliko je Bog ovdje na djelu i što može učiniti.

U župi Međugorje bili ste do veljače 1995. Ispričajte nam svoje iskustvo rada sa župljanima, vidiocima, hodočasnicima. Ovo jest župa, ali po mnogočemu posebna, pa je i rad svećenika drukčiji negoli u drugim župama. Nemoguće je u malo riječi reći sve ono što ovdje svećenik doživljava. Susreo sam ne stotine tisuća, već milijune ljudi koje držim svojim prijateljima. Bilo je uistinu puno potresnih susreta. Ispovijedajući, razgovarajući ili slušajući ljude stekao sam dojam da ovdje nitko nije došao zbog toga što mu je bilo dobro, jer nije znao gdje će potrošiti svoje vrijeme, već je došao susresti se s nekim tko ga voli, tko ga čeka, tko mu može pomoći, a to je Gospa, Gospa koja je došla pomoći svojoj djeci u nevoljama u kojima se nalazimo.

A manje-više, svatko je u nevoljama, svakoga goni neka muka, neka nevolja, neki problem, neka poteškoća. Ljudi su došli s pravom vjerom i nadom da su došli u pravo vrijeme i na pravo mjesto, gdje će dobiti odgovor, gdje će spoznati da ih netko voli, da ih netko želi pratiti u životu, i da nisu slučajno došli u ovaj život. Ljudi u Međugorju susreću Boga koji je na njih mislio od vječnosti, i da im pokaže svoju ljubav, šalje svoju Majku, Blaženu Djevicu Mariju, a ona kao Majka ne može drugo reći nego: Draga moja djeco, ja sam vaša majka, došla sam da vam pomognem, da vas najprije naučim kako ćete živjeti, kako ćete se obratiti, kako ćete srcem moliti, kako ćete u život pretvoriti Isusovo evanđelje, kako ćete ljubiti.

A kad čovjek nauči ljubiti, što je zadaća čitava života, onda mu je sve lako, lako mu je sve oprostiti, lako mu je preko svega prijeći, onda mu je lako križ uzeti pa ga nositi, jer zna da će za to dobiti svoju nagradu. Tijekom cijeloga desetljeća moga rada u župi Međugorje doživljavao sam ponos župljana što je njihova župa izabrana, što je Bog pogledao na nas, što je poslao svoju Majku kazati nam da nas voli. Gospi je stalo da ovdje bude mir, sreća i radost, život koji nama Bog želi. Ovdje sam proveo nezaboravne dane koji su me naučili malo drukčije gledati na život.

Ovdje sam vidio i kolika je milost, koliki je dar biti franjevac, biti svećenik: Pomagati umornima i opterećenima na putu života, krijepiti ih Kristovim sakramentima i svime što nam Crkva govori, a Gospa kao Majka Crkve došla je upozoriti nas da i mi svećenici shvatimo bolje i ozbiljnije kakve milosne darove imamo i kako te darove ne smijemo čuvati za sebe, već ih nesebično davati drugima kako bi postigli spasenje.

Poruka koju sam cijelo vrijeme htio kazati ljudima jest: Nalazite se na svetom mjestu, ne zaboravite gdje ste bili, pokušajte na povratku kući nastaviti živjeti ono što ste ovdje doživjeli. Svaki trenutak koji sada živiš s blagoslovom Božjim, pretvaraj u trenutke spasenja, za sebe i za druge.

www.medjugorje-news.com/glasnik mira