MEĐUGORJEVJERA I DUHOVNOST

Fra Dragan Bolčić: Jedina tri mjesta gdje sam se osjećao doma su: međugorska župna crkva, Podbrdo i Križevac

Fra Dragan Bolčić: Jedina tri mjesta gdje sam se osjećao doma su: međugorska župna crkva, Podbrdo i Križevac.Međugorje nikad neću moći nazvati svojim jer mi ne pripada. U njemu ću uvijek biti nešto manje od čovjeka. Ali pred Majkom uvijek mogu biti dijete. Mogu biti čovjek.

“Sjećam se jedanput prije nego što sam otišao u fratre, kako sam po velikom pljusku i prolomu oblaka bio sâm na Brdu ukazanja. A ipak se nisam tako osjećao. To je moj dom. Tamo gdje je Marija. I jedino tu nisam stranac. Međugorje nikad neću moći nazvati svojim jer mi ne pripada. U njemu ću uvijek biti nešto manje od čovjeka. Ali pred Majkom uvijek mogu biti dijete. Mogu biti čovjek. Ništa više i ništa manje od toga”, rekao je fra Dragan Bolčić.

Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića mjesta kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti, piše fra Dragan Bolčić za portal Dijaspora.hr.

Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka redovito me vodila na Brdo ukazanja i na svetu misu. Uz nju sam učio moliti svetu krunicu. Tako da sam Gospu odmalena ljubio. Može zvučati neobično, ali ja nemam kraj za koji bih rekao da je moj dom.

Jedina tri mjesta gdje sam se osjećao doma su: međugorska župna crkva, Podbrdo i Križevac. Za Međugorje me – osim Gospe – zapravo ništa i ne veže. Ne znam to objasniti. Ali znam da je tako. Ne znam kako se razvijala moja ljubav prema Gospi, ali znam da sam uvijek rado uza se imao krunicu ili kipić u svojoj sobi. Nigdje se nisam osjećao tako zamilovan kao u Gospinoj blizini.

Gospa me redovito vješto vraćala Kristu. I to je uvijek činila na nježan majčinski način.

Pred njom mi riječi redovito uzmiču. Istope se na njezinim obrazima. U više navrata svoga života bio sam udaljen od Crkve i sakramentalnog života. Moje je obraćenje počelo molitvom krunice koju sam dobio kad sam obolio od rijetke plućne bolesti. I danas je nosim oko svoga vrata. Gospa me redovito vješto vraćala Kristu. I to je uvijek činila na nježan majčinski način.

Prelako se uvjerim u svoju odraslost i izgubim djetinju ljubav prema Majci.

Pamtim njezin pogled i njezine zagrljaje. Ponekad bih joj umjesto ruža mogao donijeti samo komadiće svojih zanemarivanja. Ponekad je tako lako zaboravim te se otrgnem iz njezina naručja. Prelako se uvjerim u svoju odraslost i izgubim djetinju ljubav prema Majci.

Ali svaki put kad je pogledam, sve postane jasno. Jednim mi pogledom sve objasni. Osvoji me bez ijedne riječi. Mogu se samo nastaniti u njezinim zjenicama. Pri svakom susretu iskusim kako mi srce ispunja zahvalnošću.

Mnoga su se čudesa u mom životu događala po molitvi svih četiriju otajstva Gospine krunice.

Mnoga su se čudesa u mom životu događala po molitvi svih četiriju otajstva Gospine krunice. Ipak ono najljepše ostane nedorečeno. Svaki kamen na Brdu ukazanju dio je neke minule priče. I svaki je tako poseban. Tu sam – u šupljinama krških stijena – prostirao svoju ljudskost i nesavršenost.

Sjećam se jedanput prije nego što sam otišao u fratre, kako sam po velikom pljusku i prolomu oblaka bio sâm na Brdu. A ipak se nisam tako osjećao. To je moj dom. Tamo gdje je Marija. I jedino tu nisam stranac. Međugorje nikad ne ću moći nazvati svojim jer mi ne pripada. U njemu ću uvijek biti nešto manje od čovjeka. Ali pred Majkom uvijek mogu biti dijete. Mogu biti čovjek. Ništa više i ništa manje od toga.

www.medjugorje-news.com

Izvor
hkm

Vezani članci

Back to top button