Evo kako dostojno primiti pričest
Ono na što bismo trebali paziti jest da način blagovanja bude ujednačen, zajednički cijeloj zajednici, jer je riječ o zajedničkom blagovanju. Evo kako dostojno primiti pričest
Obred pričesti
Ovdje se događa vrhunac slavlja, tu se stvara sakramentalno zajedništvo. Naglasak nije na tome da ja kao vjernik blagujem Krista, nego da blagujem u zajedništvu s drugima. To je događaj u kojem Bog sebe potpuno predaje nama: on postaje naša osnovna hrana i izvor života.
Pričest je u prvom redu blagovanje, a kako ćemo blagovati nije toliko važno. Ono na što bismo trebali paziti jest da način blagovanja bude ujednačen, zajednički cijeloj zajednici, jer je riječ o zajedničkom blagovanju.
Ako uđemo u kuću gdje svi jedu prstima, nećemo tražiti od domaćina da samo nama dadne vilicu (misionari u Africi često se nađu u ovoj situaciji).
Dakle, ako smo u zajednici gdje se svi pričešćuju stojeći, nemojmo se izdvajati tražeći pričest klečeći jer na taj način narušavamo jedinstvo te zajednice. Isto vrijedi i obrnuto. Crkva dopušta pričest stojeći ili klečeći, na ruke ili na usta, a svatko ima pravo primiti Krista na bilo koji od ovih načina i svi su načini jednako vrijedni.
Kod odabira načina pričešćivanja ne bismo se trebali voditi osobnim duhovnim preferencijama (npr. „Ja tako najbolje doživim Isusa“ ili „Osjećam da trebam kleknuti“), nego bismo se trebali prikloniti običaju dotične zajednice da izbjegnemo izdvajanje i pokažemo jedinstvo.
Pričest se na latinskom zove communio, što znači zajedništvo. Pričest nije moj osobni susret s Bogom, nego susret cijele Crkve sa svojom glavom – Kristom. To zajedništvo izražavamo uniformiranim načinom pričešćivanja.
Prije same pričesti postoji nekoliko elemenata na koje moramo obratiti pažnju. Prvo, dok idemo na pričest, mi hodamo u procesiji koja se kreće prema oltaru. Ako svećenik odlazi podijeliti pričest na ulaz u crkvu ili na kor, gubimo spomenutu hodočasničku procesiju prema Kristu.
Također, ne bismo smjeli odlagati priključivanje procesiji za pričest sve dok se ne smanji red, s namjerom da što kraće u njemu stojimo. Stajanje i polagano hodanje prema oltaru snažne su geste koje nas podsjećaju da na misi nismo sami, nego u Crkvi – lađi spasenja – a u lađama je često gužva.
Osim toga, trebamo si posvijestiti da smo na zemlji samo hodočasnici koji putuju prema raju, odakle smo prognani, i da je pričest predokus našega konačnog cilja – nebeske domovine.
