Dvije redovnice (sestre blizanke) ostaju u Gazi kako bi pomogle žrtvama stravičnog rata – njihova inspirativna priča
Veleposlanik Perua u Egiptu José Guillermo Betancourt izvijestio je da su vjerske misionarke Obitelji Utjelovljene Riječi María del Pilar i María del Perpetuo Socorro Llerena Vargas, sestre blizanke, odlučile ostati u Gazi kako bi pomogle žrtvama u zoni sukoba.
Peruanske sestre blizanke odbile su prijedlog spašavanja kako bi nastavile sa svojom vjerskom dužnošću i služile “zajednici od 559 ljudi, [i] među njima ima bolesnih, ozlijeđenih , starijih osoba i osoba s invaliditetom.” “Obje su nam upravo rekle da je došlo do promjene mišljenja i odlučile su ostati. One smatraju da je njihova vjerska dužnost, njihov poziv apostolata ostati u Pojasu Gaze i ne žele više biti evakuirane u Egipat“, rekao je veleposlanik.
“Dužnost je njihove vjerske vjere kojoj se divimo”, dodao je. Betancourt je naznačila da se časne sestre trenutno nalaze u sjevernom Pojasu Gaze, jednom od najproblematičnijih područja i daleko od egipatske granice. Ovog 24. listopada međunarodni mediji potvrdili su da je izraelska vojska intenzivirala bombardiranje sjevernog područja Pojasa u borbi protiv islamističke skupine Hamas. Ovim napadom povećat će se službeni popis mrtvih na kojem, prema Ministarstvu zdravstva Gaze, već ima više od 5.000 mrtvih i više od 15.000 ozlijeđenih. Među njima više od 62 posto smrtno stradalih su žene i djeca.
Veleposlanik je istaknuo da su časne sestre preispitale svoju odluku i smatraju “da je njihova dužnost biti tu, pomagati kršćanskim obiteljima i pomagati ranjenima”. “Bez struje smo i bez pitke vode” Sestra María del Pilar naznačila je u zvučnom zapisu poslanom Vozu Católica da je trenutna teška situacija s kojom se zajednica suočava nedostatak osnovnih sredstava. “Jučer poslijepodne prisustvovali smo sprovodu 18 kršćana koji su poginuli od posljedica izraelskog bombardiranja, zbog čega je kuća popustila, srušila se na njih.
“Bilo je jako tužno i bolno vidjeti kako se djeca opraštaju od svojih roditelja, a još bolnije je bilo vidjeti kako se roditelji opraštaju od svoje djece, neki od njih, opraštaju se od svih njih, sve svoje djece. “To je bila slika koju bi bilo jako teško izbrisati. Neka od te djece pohađala su različite aktivnosti u našoj župi. Bile su to poznate obitelji i nama jako bliske”, rekla je sestra.
“Ovdje u župi Svete Obitelji primili smo lakše ozlijeđene na liječenje. Kasnije su se ovdje sklonili mnogi od onih koji su se sklonili u pravoslavnu crkvu. „Ima nas gotovo 700 vjernika, među kojima su sestre Majke Terezije s 50 djece s invaliditetom, sestre Gospe od Ružarija, oca Josepha Aimada, i mi, od Utjelovljene Riječi.“ “Stariji, bolesni, djeca, svi služimo”, dodala je. “Trenutno smo bez struje i bez pitke vode, koristimo vodu iz bunara za koju ne znamo koliko će trajati i mineralnu vodu koju smo morali kupovati trostruko skuplje od prvobitne da bismo mogli piti.
„Vrlo milosrdno nastojimo osigurati da svatko dobije ono što mu treba na najbolji mogući način. “U ovoj župi imamo misu dva puta dnevno i neprestano molimo krunicu, moleći Djevicu i Boga za taj mir za kojim čeznemo. Molimo da se pridružite našim molitvama da nam ga Bog u svom milosrđu udijeli, jer samo On može učiniti ovo veliko čudo. Pozdrav svima”, zaključila je.
Lucía i Mónica Llerena Vargas rođene su u Arequipi (Peru). One su dio Službenica Gospodnjih i Djevice Marije, instituta koji pripada Obitelji Utjelovljene Riječi, gdje su uzele imena María del Pilar i María del Perpetuo Socorro. U publikaciji iz 2021., sestra María del Pilar naznačila je da je još kao dijete “razmišljala o tome da bude redovnica, zamišljajući različite boje habita koje ću nositi, ali u svojoj adolescenciji i s ulaskom u župnu grupu, ta se želja počela hladiti. “U dobi od 24 godine, u božićnoj noći, molila sam i samo što nisam zaspala. Bog me pozvao do te mjere i na takav način da sam u tom trenutku svoj život posvetila Bogu i obećala mu da ću pripadati njemu i da se neću ni za koga udati”, rekla je sestra. “Bilo je toliko toga radost i ljubav koju sam osjetio da sam plakao od radosti. To je nešto što nikada neću zaboraviti.”
Dana 11. veljače 1993. María del Pilar ulazi u redovnički život, a samo godinu dana kasnije i njezina sestra blizanka predat će svoj život Bogu. „Za mene je to bila velika radost, moj blizanac, imamo istu krv, isto prezime, dijelili smo mnoge stvari kao djeca, a sada, isti život kao misionari, ista redovnička obitelj, ista duhovnost!“ istaknula je.
