Čudo Majke Božje Bistričke: Svjetlost koja nije mogla ostati sakrivena niti ugašena
Čudo Majke Božje Bistričke: Svjetlost koja nije mogla ostati sakrivena niti ugašena Ono što je Francuzima Lourdes, Portugalcima Fatima, Talijanima Loreto, Poljacima Čenstohova, Austrijancima Mariazell, Hrvatima je to živopisna Marija Bistrica koja se smjestila u srce hrvatskog Zagorja.
U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Čuda po zagovoru Majke Božje Bistričke ne izostaju ni danas.
Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.
Marijin kip izradio je nepoznati pučki majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Posve od drveta, kip je visok 112 cm i crne je boje. Nema materijalnu vrijednost niti su ga ukrasili da blješti zlatom.
Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice. Turci su 1545. godine nahrupili u kraj i doprli sve do Konjščine, a župnik Benedikt je kao najveću vrijednost župe uzeo taj kip i donio ga u crkvu sv. Petra i Pavla te je zakopao pod korom. Bojao se kako će ga osvajači oštetiti ili čak uništiti.
Spletom okolnosti Marijin kip ostaje zakopan, a uskoro i zaboravljen. Naime Turci nisu poharali bistrički kraj, a seljaci su zapitkivali župnika gdje je nestao kip. Nekoliko godina poslije, uvjeren kako je opasnost prošla, odlučio je iskopati kip i vratiti ga na staro mjesto. Međutim, legenda kaže kako je pao s konja i poginuo prije nego je ikome stigao ispričati gdje je Djevica. Otkrivena je 40 godina poslije, 1588.
Čudo Majke Božje Bistričke
Tadašnji župnik Luka volio je večernje sate provoditi u crkvi gdje se u miru i tišini mogao moliti. I te večeri nije bilo ništa drugačije. Već je završio svoju molitvu i spremao se na počinak, no pogled mu je zaustavila neka čudna svjetlost pod korom. Pogledao je bolje, a u tom trenutku kao da je vatra buknula, cijelu crkvu obasjala je snažna svjetlost. Preneraženi Luka pomislio je da crkvica gori te je pritrčao kako bi počeo gasiti požar, no kad se približio nije više vidio ništa neobično.
Sutradan je otišao do kora i čekićem i šipkom razbio beton. Ispod naslaga materijala iznenadio ga je pogled na crni lik Djevice Marije koja je u rukama nosila Isusa. Izvadio ga je i očistio. Postavili su ga iznad oltara, na mjesto na kojem su je svi mogli vidjeti.
Prolazile su godine i opet se turska opasnost nadvila nad kraj. Župnik iz tog razdoblja opet je u strahu za kip odlučio zazidati ga u prozor. Bilo je to oko 1650 godine.
No Marija nije mogla dugo ostati u mraku i daleko od ljudi. Župnik Petar Brezarić 1676. godine pripovijedao je kako je tijekom mise iz naroda odjedanput prema njemu i oltaru došla prekrasna mlada žena u modroj haljini. Predala mu je svijeću i zatražila od njega da s narodom moli kako bi joj se vratio vid. Priča župnik kako se začudio jer se činilo da žena nije slijepa i samostalno se uspela stepenicama do propovjedaonice.
Kasnije istoga dana vidio ju je kako hoda po putu, no kada ju je dostigao nestala je. Tada je kip koji je zazidan u zidu bio gotovo već zaboravljen.
Zagrebački biskup Martin Borković, podrijetlom iz bistričkog kraja sjetio se kako je s majkom kao dječak dolazio pred kip crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo izričiti inzistiranje, uspjeli su 1684.g. pronaći kip.
Prilikom obnove i izgradnje crkve 1789. godine izbio je veliki požar u kojem je sve izgorjelo osim velikog oltara i kipa Majke Božje. U narodu je čudotvorno spasenje kipa bilo samo još jedan pečat koji je utvrdio moć i čudotvornu snagu kipa.
Crkvu je papa Pio XI 1923.g. proglasio bazilikom i time je dobila veliki značaj u vjerskom pogledu, jer bazilikom papa naziva posebno privilegiranu vjersku građevinu. Dobila je titulu basilica minor, čime se pokazuje kako je iznimno bliska Svetom Ocu. Svjesni važnosti i veličine svetišta, crkvene vlasti su ga 1953.g. proglasile Nacinalnim marijanskim svetištem. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer je Gospin kip i Isusa uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca okrunio zlatnom krunom i Majku Božju nazvao Kraljicom Hrvata.
