MEĐUGORJESVJEDOČANSTVA

Čudesno svjedočanstvo obraćenja u Međugorju: Penjući se na Križevac nisam molio nego psovao, dok nisam ugledao…

Andrea, vozač autobusa iz Kalabrije, iz Italije, angažiran je da vozi skupinu hodočasnika u Međugorju. Od 2003. godine dovozi hodočasnike, no dugo je bio samo njihov vozač. Nikad nije sudjelovao u međugorskom molitvenom programu. 4. srpnja 2007. skupina iz njegova rodnog grada inzistirala je da im se Andrea pridruži dok su se penjali na Križevac. Dok je tog jutra s Križevca gledao izlazak sunca, Andrea je osjetio kako se u njemu nešto otvara. Isti dan otišao je na ispovijed.

Marija Jerkić, autorica serijala Fruits of Medjugorje Andreu je kontaktirala kako bi saznali više o Udruzi Gospa u kojoj djeluje sa skupinom volontera iz Calabrije koji su pomagali medicinskom sektoru tijekom teških mjeseci pandemije. Podijelio je s nama svjedočanstvo svog obraćenja i iskustva Međugorja u svom životu. Njegovo svjedočanstvo, svjedočanstva još brojnih osoba kojima je Međugorje promijenilo život, dostupna su na YouTube stranici Fruits of Medjugorje, a Andreinu priču o obraćenju u cijelosti ga možete pročitati i pogledati u nastavku.

Dakle, ja sam Andrea Bruno Palummo, dolazim iz Kalabrije, iz okolice Cosenze. Imam 38 godina i radim kao vozač autobusa. Imam turističku agenciju u Rendeu gdje živim. Dolazio sam u Međugorje već od 2004., 2003., ali samo kao vozač. Vodio sam grupe iz Kalabrije.

Tada smo još dolazili kopnenim putem, dakle trebalo nam je dva dana napornog putovanja da bismo stigli ovdje. Upoznao sam Međugorje upravo ovim putovanjima jer sam na početku bio samo vozač. Naime, dolazio sam u Međugorje, a nisam znao ništa o crkvi, o Gospi i svemu ovome.

Iskreno, jednostavno sam radio svoj posao, sve dok mi na jednom hodočašću neki ljudi nisu prestali pričati o tom Međugorju. Andrea, moraš doći, moraš to napraviti, pusti autobuse, pusti sve i tako dalje. Jako sam se udaljio od Crkve, mrzio sam svećenike, mrzio sam crkvu,  mrzio sam sve što ima veze s vjerom, molitvom, za mene to nije postojalo, dapače radio sam sve što nema veze s molitvom i vjerom.

I zapravo, kad sam dolazio ovdje, išao sam okolo i po pubovima, jeo sam vani, a Međugorje je za mene postojalo samo kako bih otpratio hodočasnike, a sve ostalo je bilo previše. Dakle, 2007. vodio sam jednu grupu iz svog kraja, osobe koje su se obratile u Međugorju, osobe koje su imale tešku prošlost, poput narkomana ili osobe koje nisu imale lak život iz naših prostora koje sam dugo poznavao i koje su mi pričale o tom Međugorju, kako im je promijenilo život, zašto ne bi i ti upoznao Majku Božju, Međugorje?

Ukratko, bio je to naporan tjedan. Naime, nisu me pustili da odem iz Međugorja. Držali su me sve dok se nismo popeli na brdo Križevac gdje sam zadobio mali udarac, recimo to tako, rekli su mi: Andrea, sutra ujutro, bio je to 4.srpanj 2007., rekli su: Andrea, moramo se popeti na Križevac.

Rekao sam: U redu, otpratit ću vas. Rekli su mi: Ne, ne, moraš ići s nama. U četiri ujutro? Rekao sam: Vi se šalite! Nije to za mene, ja u 4:00 ujutro spavam. Ali oni nisu marili. Bio je jedan, koji je poslije postao moj kum, Luca, i rekao je: Ne, ti moraš ići s nama na brdo. Rekao sam mu: U redu, da, da, budemo vidjeli.

On se nije uputio do brda, nego sa mnom do parkirališta. Rekao je: Ne, ti ideš sa mnom. I, što se dogodilo? Počeli su moliti, ići na Križni put, a ja otraga, mnogo dalje. Umjesto da molim, ja sam, nažalost, psovao jer to nije bilo za mene, odnosno, bilo je protiv moje volje. I to u 4.00 ujutro. Dok smo se penjali, oni ispred, a ja otraga i uvijek sam iza sebe vidio jedan lik, prekrasnu redovnicu koja je prilazila, a ja bih joj rekao: Prođite!

Ona se, s krunicom u ruci, smiješila i govorila da idem naprijed, a ja sam pomislio da se šali sa mnom. Oni su se penjali, a ja sam rekao: Evo, evo, stižem, stižem. Sve dok najednom oko četvrte, pete, sedme postaje nisam vidio izlazak sunca. Kad je sunce izašlo, vidio sam kako pulsira i osjetio sam udarac u sebi koji usporđujem s onim kao kada se slomi orah. Ja sam baš osjetio taj udarac i to otvaranje i počeo sam plakati.

Nikada mi se to nije dogodilo. Počeo sam plakati, okrenuo sam se, a iza mene više nije bilo one časne, one prekrasne časne. Onda su sve osobe koje su bile sa mnom u autobusu rekle: Andrea, dobro došao među nas!

Nastavili smo. Ja sam plakao i nisam mogao shvatiti taj plač jer za mene nije bilo razloga. I tako smo išli niz brdo, zatim sam se počeo smireno spuštati niz brdo, silazio sam, osjećao sam se lagano. Onda je jedan od njih rekao da se sada moram ispovjediti. Nikad se u životu nisam ispovijedio.

Otišli smo do ispovjedaonica, tamo pokraj crkve jer u našoj grupi, nažalost, nije bilo svećenika. Ja sam mrzio svećenike, kao što sam prije spomenuo, stao sam tamo i nakon sat i pol čekanja u redu, rekao sam da ne mogu više, nije to za mene i tako, ajde. Stižem do vrata i vidim natpis: Engleski.

Rekao sam: Ok, u redu, ne moram se ispovjediti, moram ići. Čim sam se okrenuo, rekli su mi: Ne, ne, dođi, dođi, ima i na talijanskom. Ušao sam, recimo da sam na početku imao mali sukob s tim svećenikom, toliki da sam izašao i rekao da ću ga istući.

Ali prijatelji su mi rekli: Andrea, idi, idi, idi. Nakon duge ispovijedi kod tog svećenika, izašao sam. Rekao mi je: Ja te odrješujem od grijeha tvojih. Izašao sam i osjećao sam zaista u sebi jednu lakoću koju nikad prije nisam osjećao. Onda sam pomalo počeo, zatim sam popustio jer nažalost nije bilo lako na početku.

Sve je bilo protiv mene. Ali zahvaljujući prijateljima i mom vozačkom poslu često sam dolazio u Međugorje i ustrajao. Iako nas često demon iskušava. Kad sam 2013. nekako ohladnio u molitvi, doživio sam veliku milost. U svome autobusu doživio sam čudo Cristiana Filicea mladića iz moje zajednice koji je bolovao od amiotrofične lateralne skleroze. Došli smo u Međugorje, bilo nas je malo. Cristian je bio u posljednjoj fazi bolesti i rekao mi je: Andrea, molim te, ovo je zadnje putovanje mog života, moraš me odvesti u Međugorje.

Ja sam bio ispred crkve na prošlom hodočašću i rekao sam: Cristian, obećajem ti, tu sam ispred, da ćemo te samo ja, tvoja obitelj i svećenik otpratiti u Međugorje autobusom jer nije mogao putovati autom.

Od početka smo imali samo probleme jer je bilo mnogo izazova, mi ga nismo mogli nositi, na brodu je bilo problema jer nije bilo kabina za invalide. Ali on nikada nije ni riječ rekao i baš nijednom nije prigovorio. Taj mladić je samo molio i nikada se nije požalio čak i kada je platio uslugu koju nije dobio.  Došli smo u hotel, u sobu za invalide, nažalost nije mogao s invalidskim kolicima, ali smo ga okrenuli, našli smo plastičnu stolicu da ga  istuširamo. Uglavnom, on nije nikada riječ rekao,  nije se nikada žalio na sve to.

U to vrijeme Vicka je još uvijek govorila hodočasnicima i molila je za Cristiana, a on je rekao: Vicka, nemoj moliti za mene jer, iako imam dvoje djece, ja sam postigao sve.  Moli za jednog mladića koji ima istu moju bolest iz mjesta Crotonea, blizu nas.

Vicka mu je onda, pomilovavši ga po licu, tijekom molitve rekla:  Ne brini, ti si dobro. Te večeri bilo je klanjanje, svi smo vidjeli zvijezdu koja ja prolazila cijelim prostorom iza crkve. Tijekom noći Cristian se osjećao kao da ga je ta zvijezda dotaknula i sljedeće jutro ustao je na svoje noge. Doživio je čudo. Iskreno, Cristian to nije htio reći, nije htio ništa reći jer je imao samo jedan prohtjev: Da zamoli Gospu da se vlastitim nogama popne na Brdo ukazanja i on je te noći baš sanjao Brdo ukazanja, onako kako je to morao obaviti. Naime, popodne smo otišli samo mi na brdo, ne s ostalih 10 osoba.

Bili smo samo mi, Cristianova obitelj i svećenici. On nam je rekao sve što moramo učiniti: Ja sam u snu bio ovdje, ti tu, ti tamo i napravili smo sve kao u snu, odnosno on je sanjao ono što smo mi napravili idućeg dana.

ada sam zaista shvatio da Majka Božja postoji, stvarno je tu i uvijek je kraj nas. Budući da sam se malo ohladio od molitve, lagano me opomenula i rekla: Gledaj, ja sam tu! I poput svake majke mislim da je Ona uvijek pored nas možda smo mi ti koji se udaljimo od svoje majke, čak i kada se u  najtežim trenucima našeg života možda upitamo zašto nas je napustila, no to nije istina jer je Ona svejedno uvijek kraj nas, mi smo ti koji se nažalost udaljavamo.

Nadam se da ću i dalje ići na hodočašća, osobito kako bih odveo ove ljude, kako bi oni uistinu shvatili da, uvijek to govorim, da život na kraju krajeva nije uvijek med i mlijeko, ali je lijep. Život je lijep i moramo ga nastojati živjeti, što je više moguće, svom snagom i ne klonuti, iako sam ja prvi koji je u mnogim situacijama svog života klonuo i možda sam govorio zašto, zašto, zašto.

Kada dođem u Međugorje, ovo ‘zašto” uvijek dobije odgovore. To jest, kada dođem u Međugorje, kažem svima: Ljudi, dođite ovdje, ostavite sve… Došao sam možda tisuću puta ovdje u Međugorje, ali svaki put kad se vratim za mene je uvijek prvi put jer, iako čujem svaki put ista svjedočanstva, ovisno o mom raspoloženju, jedna riječ drugačija od  prošlog puta daje mi snagu da nastavim.

I zato se zaista nadam da ću nastaviti voditi ljude i od tada su za mene svećenici nešto najvažnije u životu, to su osobe koje su tu kad nam trebaju. Našao sam svećenike koji su za mene više od obitelji jer su u najtežim trenucima mog života stvarno  bili uvijek uz mene, pogotovo moleći za mene.

Prošle godine, kad je počela pandemija, ja sam zajedno s jednim liječnikom htio pružiti podršku jer kod nas zdravstvo nije  med i mlijeko i zato smo nabavili kola hitne pomoći da napravimo treći zdravstveni sektor.

Zbog moje velike pobožnosti, nazvao sam tu udrugu Gospa, baš kao Majka Božja iz Međugorja i svi su volonteri, što nam neprekidno daje snagu. Bili smo u kontaktu s osobama koje su dobile virus, covid, ali unatoč svemu, bili smo tu, uvijek smo bili uz te ljude kojima je bila potrebna pomoć, dajući im makar ljubav, osmijeh i pomoć da shvate da život ide dalje i da smo mi  uvijek uz njih, naime, davali smo potporu ljudima koji su stvarno mislili da nemaju više ništa. Ali možda kad smo uz njih, kad se nasmiješimo, kad ih držimo za ruku, evo, kad im pružimo ruku, kad im damo ruku, za njih je to bilo više od brige liječnika, da im pomognemo shvatiti da je Majka Božja tu, da je Gospodin tu i moramo Njima predati svoj život.

www.medjugorje-news.com

Izvor
radio Mir Međugorje
Napisite nam Vaše svjedočanstvo

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button

Adblock Detected

Please turn off adblocker