“Bosanski Lurd”- svetište sv. Ive u Podmilačju
Na blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja vodimo vas u jedno od najstarijih svetišta u Bosni i Hercegovini – svetište sv. Ive u Podmilačju. U emisiji Aktualno Hrvatskoga katoličkog radija, urednice Tanje Maleš, gostovao je fra Filip Karadža, upravitelj svetišta.
Jedno od najpoznatijih svetišta današnjega sveca u hrvatskom narodu, mjesto brojnih zavjeta, molitava, ali i čudesnih uslišanja, smjestilo se na magistralnoj cesti između Banja Luke i Jajca i postoji od XV. stoljeća. Puno je povijesnih zanimljivosti o sv. Ivi i Podmilačju. Preživjeli su mnoge nevolje, nisu uništeni ni u osmanlijskom pohodu 1463., niti u padu Jajca 1528. godine, a ovdašnja stara gotička crkvica nije razrušena niti u XVII. stoljeću za vrijeme Bečkog rata. Najveći ožiljci u Podmilačju ostali su od devedesetih godina prošloga stoljeća.
U ožujku 1993. godine srpska je vojska do temelja razorila svetište Svetog Ive u Podmilačju. Srušena je velika crkva, ali i stara gotička koja je preživjela i Turke. Nakon srpskog razaranja preživio je samo čudotvorni kip sv. Ivana Krstitelja.
Čuvari svetišta sv. Ive su, mogli bismo reći oduvijek, franjevci Bosne Srebrene. A sv. Ivo čuva cijeli kraj, zapravo cijelu Bosnu i Hercegovinu i sve njezine stanovnike. Iako je prvenstveno katoličko svetište, u njega dolaze i pravoslavni i muslimani. Fra Filip pojašnjava: “Prvo, da bismo izbjegli bilo kakve sinkretističke elemente, naglašavam da je ovo katoličko svetište posvećeno svetom Ivanu Krstitelju, ali katoličko znači univerzalno. Bosna je zemlja puna raznolikosti i različitosti i ovdje dolaze, osim nas katolika, i braća istočnih Crkava, odnosno pravoslavni kršćani, ali i muslimani i mnogi drugi ljudi. Ovo je drevno svetište, čiji počeci sežu još u doba narodnih bosanskih vladara, možda i prije toga. Ljudi dolaze sa svim svojim duhovnim potrebama i donose sve ono što ih opterećuje, a u ovom svetištu doživljavaju nutarnji mir i duhovno, duševno i tjelesno zdravlje po zagovoru sv. Ivana Krstitelja kome se mole.
Zajedništvo oko sv. Ive
Za Ivana Krstitelja je Gospodin Isusa Krist rekao da nitko rođen od žene nije veći od njega. Zato njega časte i muslimani kao proroka Jahiju, odnosno kao poslanika Božjega, a s braćom kršćanima imamo istu kršćansku baštinu – ponešto različitu ekleziologiju, ali kršćanski su nam temelji isti i to je prednost ovoga svetišta – upravo ta susretljivost i samo zemljopisno područje u koje ljudi dolaze. Ovdje je rijeka Vrbas i dolina koju mi zovemo našim bosanskim Jordanom. Bosna je zemlja koja je prošla kroz puno patnji, iskušenja i nekih životnih pustinja, a sveti Ivan je upravo prorok koji je na neki način melem na rane svih ljudi koji su u potrebi, koji su ožalošćeni, siromašni, koji su doživjeli nepravdu…
Znamo da je sveti Ivan bio ne samo veliki svetac i isposnik, nego i borac za pravdu. On je svim staležima propovijedao i Boga pravednoga. On, međutim, nije nikoga kritizirao i nije osuđivao grešnika nego grijeh i sve je poticao da budu u svom identitetu ono što trebaju. Zato jednostavno Ivana ovdje u Podmilačju svi prepoznaju kao svoga, i to je identitet ovoga svetišta. Ovdje nema neke pompe i ne pravimo nikakvu posebnu reklamu niti što najavljujemo.
Prednost ovog svetišta što nije osnovano nekakvim dekretom, pa čak ni danas službeno nije svetište nego župa. Nikada nije službeno ni proglašeno ni dokinuto kao svetište.
Svetište je nastalo spontano, baš kao crkveno i narodno svetište i to je njegova ljepota zbog koje svi dolaze. Upravo to je odlika i ljepota ovoga svetišta u koje ljudi dolaze u svojoj skromnosti, u svojim potrebama i gdje na poseban način doživljavaju da im je Bog blizu.
U svetištu sv. Ive u Podmilačju uvijek ima vjernika
Svetište ne živi ne samo za blagdane sv. Ivana Krstitelja, već cijele godine, potvrđuje fra Filip i nastavlja: “Ovdje je drevna crkva koju su 1411. napravili tadašnji bosanski vladari i to je jedina crkva, pored vareške, koja je cijelo vrijeme otomanske imperije preživjela netaknuta. Nažalost, u ratu 1993. porušena je, a u nju je bila ukomponirana novija župna crkva, podignuta 1911. Ratne 1993. godine obadvije crkve, i stara i nova župna, s bile u porušene i mi smo nakon progonstva i povratka u rujnu 1995. započeli s duhovnom i materijalnom obnovom i župe i svetišta.
Ovamo svake godine dolaze ljudi iz svih krajeva, posebno naša dijaspora, i gotovo svakoga dana možete naći skupinu ljudi koja tiho i ponizno moli, obilazi crkvu sv. Ive i časti njegov kip.
Proslava sv. Ive preživjela je i u progonstvu. Najveći dio naših vjernika u ratu je bio raseljen u drugim slobodnim dijelovima Bosne i Hercegovine, potom u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Naš fratar koji je ovdje bio ratni župnik, veliki fratar jajačkoga kraja pokojni fra Pero Jurišić, zajedno s fra Markom Štekićem i našim vjernicima, iznijeli su taj tip u Hrvatskoj i on je pratio sve vjernike. Kada smo se vratili 1995., sačuvali smo naš kip Svetoga Ive i ponovno ga vratili ovamo.”
Na proslavu dolazi i do 30 tisuća vjernika
Kako kaže fra Filip, večer uoči blagdana u Podmilačje dolazi više desetaka tisuća hodočasnika. Misu uočnice predvodi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić i ona se slavi posebno za bolesnike: “Prošle je godine na toj misi, prema policijskim procjenama, bilo više od 30.000 vjernika, a dan kasnije, na samu svetkovinu, obično bude isto toliki broj vjernika, od kojih mnogi dolaze bosi. Tradicija je da veliki dio hodočasnika dolazi pješice, čak bosonogi, i tako čine pokoru. Također je u narodu vrlo rašireno i obilaženje na golim koljenima oko stare zavjetne crkve i oko kipa u znak poniznosti. Sveti je Ivan bio veliki pokornik koji je, znamo iz Biblije, živio vrlo skromno. Ljudi kažu da se kod Svetoga Ive treba dobro “otpokoriti”, ali kada on svojim moćnim zagovorom kod Boga izmoli neku milost, onda to bude obilato.
Za to imamo puno dokaza i čudesa ljudi koji su ozdravili od najtežih bolesti, koji su čudesno prohodali, pa i više ozdravljenja slijepaca od rođenja. Imamo ozbiljnih velikih čudesnih događanja koji su zapisani u našim franjevačkim kronikama u kojima ljudi svjedoče o osobno doživljenim milostima kojima ih Bog obdaruje po zagovoru sv. Ivana Krstitelja ovdje u našem svetištu.
Svetište sv. Ive u Podmilačju / foto: Davor Krajinović
Zanimljivost iz Kronike podmilačke župe
“Od 1959. do 1973. godine zabilježena su 42 slučaja ozdravljenja. Posebnu skupinu bolesnika koji dolaze u Podmilačje čine duševni bolesnici. Krajem dvadesetoga stoljeća neki pisci pridaju svetištu i epitet ‘bosanski Lourdes’.” I s tog mjesta mnogi će rado ponijeti vodu. Naime, uz svetište se nalazi i Izvor sv. Ive s ljekovitom i čudotvornom vodom.
Imamo i to čudesno vrelo kod kojega je sada postavljena jedna lijepa freska i ljudi nose vodu s tog izvora. Po zagovoru sv. Ive mnogi su, napojeni i oprani tom vodom, doživjeli tjelesno i duhovno zdravlje. Naravno, mi franjevci uvijek pročišćavamo duhovno poimanje tih događaja i čuvamo ljude da se izbjegne bilo kakav magijski element. Bog je uvijek prisutan u svojim čudesima, ali čuda nisu najvažnija i nisu svrha samima sebi, nego su uvijek dokaz da je Bog blizu, da ide sa svojim narodom i mi uvijek nastojimo pružiti tu notu. Ali ne može se isključiti nijedan narodni element, primjerice, običaje vezane uz paljenje Ivanjskih krijesova, umivanja na ivanjsko jutro… Tu ima puno i tradicionalnoga i mitskoga što je, naravno, kroz kršćanstvo i jednu evangelizaciju dobilo sasvim novu notu, pokrštenu i produhovljenu tradiciju koja svakako u našem narodu igra vrlo važnu ulogu.
Sinovi sv. Franje brinu za hodočasnike u Podmilačju
Fratri, bosanski ujaci, u BiH prisutni su od 1291. godine. Jajce je bilo jedno od važnih kraljevskih središta, zapravo kraljevska rezidencija i sjedište bosanskoga kralja koje je, nažalost, dočekalo i tragediju pada pod Osmansko carstvo 1463. godine. Tu je već bio drevni franjevački samostan koji su bosanski kraljevi napravili franjevcima kao dušobrižnicima. Otada su franjevci jedini isključivi duhovni, a kroz cijeli otomansku vladavinu, i prosvjetni i kulturni vođe katolika i Hrvata Bosne i Hercegovine koji su, naravno, uvijek činili dobro za sve njezine stanovnike, bez obzira na vjeru i nacionalnost.
Na inicijativu fra Pere Jurišića, ratnog i poratnog župnika, uz brdo Grabež je prokopan put, a onda je napravljen i Put križa koji je lijepo zaživio u narodu. Svake godine u petak prije Cvjetnice za cijeli jajački kraj, i šire, imamo Put križa koji ide od stare zavjetne crkve do vrha brda Grabež. Isto tako, na uočnicu sv. Ive navečer uobičajeno je da naši mladi, naša franjevačka mladež i mladi iz svih župa prolaze 14 postaja Puta križa od naše zavjetne crkve do vrha brda Grabež.
Nova crkva u stijeni još nije dovršena
Istina je, rješenje kompletnog svetišta je dosta zahtjevno pitanje i mi franjevci smo se s time suočili odmah nakon povratka 1995. Bilo je nekoliko mogućnosti. Na kraju je prevladalo mišljenje da se obnovi stara, drevna crkva odnosno rekonstruira ona iz 1411., što je učinjeno, ali i da se na novoj lokaciji pravi jedna nova župna i svetišna crkva koja svojim izgledom i svojim građevinskim elementom ne bi narušavala ljepotu prirodnog ambijenta. Zato je izabran projekt slovenskog akademika Marka Mušiča koji je dao cjelovito rješenje.
Stara drevna zavjetna crkva je rekonstruirana, a preko puta nje u brdu je doslovno ukopana nova moderna i monumentalna crkva koja “izrasta” odozdo, iz stijene i, na neki način, postaje kao raširene ruke između stare i nove i put u kotlinu, naš bosanski Jordan, koja dočekuje nove hodočasnike i prijatelje sv. Ive. Nova crkva je u izgradnji i dosta je toga već učinjeno, ali još je puno toga pred nama. Naime, crkvena je građevina arhitektonski i tehnički dosta kompleksna i zahtijeva dosta novčanih i mnogih drugih sredstava. Hvala Bogu, na dobrom smo putu da i to privedemo kraju.”
Zaključimo riječima kardinala Puljića: “Najvažnija poruka Ivana Krstitelja, kojemu se možemo moliti i u ovom najstarijem bosanskom svetištu, jest da ne pokleknemo iskušenjima današnjega svijeta, da živimo po uzoru na sv. Ivu, da budemo hrabri i borimo se za pošten, pravedan i bolji svijet.”
