ČIŠĆENJE KROZ PATNJU Bog dopušta zlo i tjeskobu jer zna da ih može okrenuti na još veće dobro onim ljudima koji će surađivati s njegovom milošću
Bog dopušta zlo i tjeskobu jer zna da ih može okrenuti na još veće dobro onim ljudima koji će surađivati s njegovom milošću Svećenik Zagrebačke nadbiskupije na službi župnika Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud osvrnuo se na nedjeljna apokaliptična čitanja o kraju svijeta na svojoj web stranici, pozvavši nas da osluhnemo Božji glas koji nas poziva da mu se više približimo i već sada na zemlji zaživimo Božje kraljevstvo.
Vlč. Tomislav Šagud ovonedjeljna čitanja naziva mističnima i opasnima, jer kako kaže, “ugrožavaju našu udobnost i kompromise na koje pristajemo, te na svjetlo dana iznose sve naše skrivene grijehe”. U nastavku prenosimo njegov komentar na nedjeljna čitanja i evanđelje pod nazivom “Nevolje su poziv na obraćenje” koji se nalazi na njegovoj web stranici Šagud.xyz.
Apokalipsa
O kraju svijeta ne volimo puno govoriti. Ako taj pojam upišemo u neku od internetskih tražilica, dobit ćemo milijarde različitih rezultata. Tu ima svega: filmova, romana, igrica, proročanstava raznih gurua iz prošlosti i brojnih suvremenih sveznadara. Očito je to tema koja golica maštu, ali i budi određene strahove. No to nije specifično samo za današnje vrijeme. Oduvijek je kraj svijeta zanimao čovjeka, čak toliko da je nastala posebna književna vrsta koja se bavi tim pitanjem – apokaliptična literatura.
Apokaliptična literatura ima svoj način govora, pa moramo dobro poznavati pravila pisanja ovakvih knjiga ako želimo znati što je autor htio reći
Neke su od tih knjiga postale dio Biblije, primjerice Knjiga proroka Danijela ili Knjiga Otkrivenja. I neki Isusovi govori, kao što je ovaj iz današnjeg evanđeoskog odlomka, također su izrečeni u tom stilu. To su možda i najmanje razumljivi dijelovi Biblije, koji govore o nekakvim viđenjima, čudnim bićima i neobičnim silama. Dok čitamo takve tekstove, nad našim se glavama sigurno pojavljuje puno upitnika. Apokaliptična literatura ima svoj način govora, koji je prepun simbola, pa moramo dobro poznavati pravila pisanja ovakvih knjiga ako želimo znati što je autor htio reći. Slično je i s današnjim evanđeoskim tekstom.
Isus govori o dva događaja
Ako pogledamo širi kontekst Markova evanđelja, koje trenutno pratimo, vidjet ćemo da se Isus nalazi u Jeruzalemu i govori da će njegov Hram, kojemu se ljudi toliko dive, biti uništen do temelja (usp. Mk 13,1s). Poslije ga učenici nasamo pitaju kada će to biti (usp. Mk 13,4), na što slijedi jedan duži odgovor, čiji je dio i današnje evanđelje. Dakle, Isus najprije govori o uništenju jeruzalemskog Hrama, koje se zaista dogodilo 70. godine. Zato je Isus mogao reći da „neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude“ (Mk 13,30), jer je tako i bilo. Mnogi ljudi koji su ga tada slušali doživjeli su uništenje Hrama 40 godina poslije.
Za razliku od uništenja Hrama, nakon samo 40 godina, za kraj svemira Isus kaže da o tom „danu i času nitko ne zna, nego samo Otac“
No zašto onda Isus govori o padanju zvijezda i velikoj pomrčini Sunca, a vidimo da Sunce i dalje svijetli na nebu? Trebamo znati: za Židove je Hram bio prikaz svemira u malom. Njegov je brončani pod predstavljao ocean, a unutrašnjost je bila uređena poput nebesa. Na hramskim je zastorima bio prikazan raspored nebeskih zviježđa. Kad Isus kaže da će zvijezde padati s neba i da će se nebeske sile poremetiti, on zapravo opisuje uništenje Hrama, jer su se te hramske slike zvjezdanog svoda urušile.
No uništenje tog svemira u malom ujedno je slika i najava onoga što će se jednom dogoditi i s pravim svemirom. Dakle, Isus govori o dva događaja: kraju Hrama i kraju svijeta. Ali za razliku od uništenja Hrama, koje se zbilo relativno brzo, nakon samo 40 godina, za kraj svemira Isus kaže da o tom „danu i času nitko ne zna, nego samo Otac“ (Mk 13,32). Stoga je svako određivanje datuma apokalipse – što su mnogi već pokušali i još uvijek pokušavaju – potpuno uzaludno.
Čišćenje kroz patnju
Ono što je zajedničko svoj apokaliptičnoj literaturi, pa tako i Isusovu govoru o posljednjim vremenima, jesu tvrdnje da će tome prethoditi velike nevolje koje će pročistiti Božje odabranike i otkriti svijetu istinu. Tih će dana „biti tjeskoba kakve ne bi od početka stvorenja“ (Mk 13,19). Tako je i bilo. Rat koji je pratio uništenje Hrama odnio je stotine tisuća života.
Povijesni zapisi govore da su Rimljani u to vrijeme dnevno razapinjali petstotinjak ljudi, toliko da im je ponestajalo drva na koja su pribijali zarobljenike. Te su strahote naposljetku dovele i do konačnog odvajanja kršćana od Židova te jasnog formiranja smjera kojim Crkva treba ići, jer tada ona prekida sve veze sa židovstvom i kreće svojim putem.
Nevolje su nas zadesile iz istog razloga iz kojeg su zadesile i Božji omiljeni narod Izraelce: zato što nas Bog želi pripremiti za svoje kraljevstvo
Ovaj obrazac tjeskobe, nevolja, čišćenja i otkrivanja istine stalno se ponavlja kroz povijest. O brojnim nevoljama dalje i bliže povijesti, pa čak i ovim sadašnjim, ne moramo ni govoriti. Možda su se neki od nas našli u situaciji gdje se činilo kao da se sva postojeća pravila i sus
Bog dopušta zlo i tjeskobu jer zna da ih može okrenuti na još veće dobro onim ljudima koji će surađivati s njegovom milošću.
U takvim trenucima prirodno je podići pogled prema nebu i upitati Boga: „Zašto?” Nevolje su nas zadesile iz istog razloga iz kojeg su zadesile i Božji omiljeni narod Izraelce: zato što nas Bog želi pripremiti za svoje kraljevstvo.
Bog dopušta zlo i tjeskobu jer zna da ih može okrenuti na još veće dobro onim ljudima koji će surađivati s njegovom milošću. Nevolje koje su zadesile izraelski narod bile su poziv na promjenu, na obraćenje. Umjesto da u životu tražimo krivce za nevolje i tjeskobe koje nas snađu, možda je bolje utrošiti energiju na pokušaje da sebe promijenimo, da pokušamo osluhnuti Božji glas koji nas poziva da mu se još više približimo i već sada na zemlji zaživimo Božje kraljevstvo.
