CRKVAVJERA I DUHOVNOST

Blaženica i paćenica koju je Isus ljubio, a Sotona ju je…

Blaženica i paćenica koju je Isus ljubio Alexandrina da Costa rođena je 30. ožujka 1904. u Balasaru u Portugalu, oko 200 kilometara od Fatime. Na Veliku subotu 1918., dok su Aleksandrina, njezina sestra Deolinda i mladi šegrt užurbano šivali, trojica muškaraca nasilno su ušla u njihov dom i pokušala ih seksualno zlostaviti. Da bi sačuvala čistoću, Aleksandrina je skočila s prozora, pavši 13 metara na tlo.

Bol koju je proživjela od ovog pada bila je ekstremna, ali nezadovoljna time što je pobjegla, vratila se natrag u kuću naoružana komadom drveta da brani vrlinu svoje sestre i svog prijatelja – i poput Davida i Golijata , protiv svih prilika, trijumfirala je. Njezin je protunapad bio uspješan i muškarci su pobjegli.

Poput svete Marije Goretti, i ona je bila spremna umrijeti, a ne pristati na čovjekov požudan napredak. Njezine su ozljede bile brojne, a liječnici su njezino stanje dijagnosticirali kao “nepovratno” i ispravno su izjavili da će se paraliza koju je pretrpjela samo pogoršati.

Do 19. godine, Aleksandrina se uspijevala “dovući” do crkve, gdje bi, pogrbljena, dugo ostajala u molitvi na veliko čuđenje ostalih. Kako je njena paraliza s vremenom jačala, na kraju je ostala nepokretna. Od 14. travnja 1925. do svoje smrti, dakle još 30 godina, ostala je kompletno nepokretna i vezana za krevet. Tijekom godina, Aleksandrina je molila Blaženu Djevicu za milost ozdravljenja, obećajući da će postati misionarka ako ozdravi. Obećala je podijeliti sve što ima, obući se u žalovanje do kraja života, odrezati potpuno svoju kosu, samo ako bi bila ozdravljena. Njeno se stanje tako pogoršalo ipak, da je i najmanji pokret izazivao strašne bolove. Bila je i na rubu smrti, te je primila posljednje sakramente nekoliko puta. A Isus je nikada nije napuštao.

No, malo po malo, Bog joj je obznanio da je patnja njen poziv i da On ima posebne namjere s njom – da postane duša patnica, ili žrtva. Što je više Aleksandrina shvaćala što Otac od nje traži, to je više prianjala svojom voljom uz to. Počela je čeznuti za životom u jedinstvu sa Kristom. To je jedinstvo, ona je mislila, moglo jedino biti ostvareno kroz trpljenje njene bolesti i nesposobnosti za Njegovu ljubav. Na kraju se sama ponudila kao žrtva za obraćenje griješnika. Rekla je:”Naša Gospa mi je dala čak i veće milosti od onih koje sam tražila: prvo – napuštenost; onda – potpunu pokornost Božjoj volji; napokon – želju za trpljenjem.” Noći bi provodila u bolovima prebirući po zrncima krunice i ponavljala molitvu koju je preporučila Gospa Fatimska:”O moj Isuse, ovo je Tebi za ljubav, za obraćenje griješnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.”

Njena želja za trpljenjem je rasla što joj je njen poziv postao jasniji. Razumjela je da je pozvana otvarati ljudima oči za posljedice grijeha, pozivajući ih na obraćenje i da bude živuća svjedokinja Patnje Isus sudjelujući u otkupljenju čovječanstva.

www.medjugorje-news.com

Izvor
dnevno

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button