Beogradski nadbiskup: Iako još nije proglašen Hrvati će zasigurno ubrzo imati sveca

Beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar u emisiji „Aktualno“ Hrvatskoga katoličkog radija osvrnuo se na djetinjstvo obilježeno činjenicom da nije upoznao oca, govorio je o teškoćama katolika raspršenih u Srbiji i radu na jedinstvu kršćana, komentirao je mogućnost dolaska pape Franje u Srbiju, a posebna tema bio je hrvatski blaženik kardinal Alojzije Stepinac.

Beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar 12. studenoga navršava 75 godina. Prema kanonskoj odredbi (kan. 401) toga dana Svetom Ocu predaje odreknuće na službu. Uz zahvalu za dar života i navršene godine, u Beogradu će proslaviti i 20 godina službe nadbiskupa. Ovi jubileji bili su povod za njegovo gostovanje u emisiji „Aktualno” HKR-a urednice Tanje Maleš.

Mons. Stanislav Hočevar rođen je 12. studenoga 1945. godine u selu Jelendol, župa i općina Škocjan kod Novog Mesta u Sloveniji. Školovao se u rodnom mjestu, zatim u Križevcima i Rijeci. Od 1960. godine pridružio se salezijancima. Studij teologije završio je u Ljubljani, svećenik je od 1973. godine. Bio je na odgojiteljskim i upraviteljskim službama u svojoj salezijanskoj zajednici, predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u Sloveniji. Autor je i urednik više knjiga. Papa Ivan Pavao II. 25. ožujka 2000. godine imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom u Beogradu. Za biskupa je posvećen dva mjeseca kasnije, a službu nadbiskupa preuzeo je u ožujku 2001. godine. U dva mandata bio je predsjednik nekadašnje biskupske konferencije, danas poznate pod imenom Međunarodna biskupska konferencija sv. Ćirila i Metoda. Od 2002. godine član je Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana.

Na početku razgovora za HKR prisjetio se svojega odrastanja: „Sigurno me najviše obilježilo to što nikada nisam upoznao svoga oca, jer je bio odveden i vjerojatno ubijen prije mojega rođenja. U našoj obitelji, pod vodstvom majke, uvijek smo se molili za ubojicu, to je veličanstveno. Kako je rekla majka, on je mnogo veći siromah nego mi, jer on je učinio zlo, a mi velikodušno podnosimo. To me sigurno obilježilo. Zatim susret sa salezijancima koji su došli u našu župu. Iskreno ću reći, ranije nismo osjetili toliko ljubav Božju kao onda kad su u našu župu došli salezijanci. Postali su magnet. Oni su mi omogućili da i sam postanem salezijanac. Na tome im zahvaljujem. Također, prije nego sam dva puta bio provincijal, četiri godine bio sam u Austriji (Koruška) gdje su Slovenci. Ondje sam se brinuo za naše ljude. I u ono vrijeme tvrdog komunizma živio sam ipak u jednom otvorenom društvu i tako sam bolje mogao upoznati Europu. U to vrijeme sam imao i misije u Kanadi i susretao sam se s brojnim našim izbjeglicama koji su mi puno govorili o Drugom svjetskom ratu”. Sa slušateljima je podijelio i želju iz svoje mladosti, da je već kao bogoslov želio poći u misije. No, poglavari su mislili drugačije: „Poglavari su me zamolili, i kod vrhovnog poglavara posredovali, da ostanem kod kuće”. I nikada nije posjetio Afriku.

Izrazito ekumensko usmjerenje sadašnjeg beogradskog nadbiskupa ima korijen u jednom događaju iz vremena boravka u salezijanskom novicijatu: „Tada sam prvi put gledao televiziju i bilo je to kada su se sv. papa Pavao VI. I patrijarh Atenagora u Getsemanskom vrtu poljubili (1964.). Sve to na moju mladu dušu je tako utjecalo da sam obećao Bogu da ću, koliko mogu, raditi za pomirenje među ljudima i za jedinstvo kršćana. Jednostavno, ne bih mogao postojati ako mi to ne bi bilo pred očima”.

Srbija i Beograd nisu misijsko područje u užem smislu riječi, jer ondje postoji kršćanstvo. No, ipak jest misijsko, jer su katolici često osamljeni: „Katolici su jako raspršeni po čitavoj Srbiji. I to se premalo poznaje. Mislim da i matične zemlje ne brinu dovoljno za te katolike, bilo Slovenija, BiH ili Hrvatska. U tom smislu mislim da svi mi trebamo posvetiti više pažnje katolicima koji žive raspršeno u Srbiji. Brojne su mješovite obitelji, u nacionalnom ili konfesionalnom smislu. Zato se osjećam i pravi misionar, i sigurno više nego neki ekumenski djelatnik, molim se i žrtvujem koliko mogu, i svjedočim za jedinstvo. Mislim da je ovaj trenutak takav da je moguće samo to”.

Na upit čine li Hrvati većinu u Beogradskoj nadbiskupiji mons. Hočevar kaže da se situacija promijenila: „Znate kakve su bile 90-te godine kada su mnogi otišli. Mnogo je mješovitih brakova. Hrvatima koji su u takvim brakovima sa Srbima nije uvijek lako. Premalo im se pomaže. No, bila je takva klima da su se teško priznali Hrvatima. Smatram da bi više trebalo razgovarati na svim razinama kako bismo ih ohrabrili i da se nitko ne bi bojao priznati svoju nacionalnu ili konfesionalnu pripadnost. Osobito je teško bilo s djecom koja su u manjini i dolaze u škole većinskog naroda. Na žalost, moramo priznati da mnogi, iako imaju hrvatsko porijeklo, to se nisu usudili javno iskazati. Znamo koliko je i u samom Beogradu sveučilišnih profesora s hrvatskim porijeklom, ali ipak se jasno ne predstavljaju tako”. I danas je primjetno određeno zatvaranje, rekao je mons. Hočevar, upućujući na ozračje u kojem Srbi traže svoj identitet, te je stoga „ovaj trenutak kompliciran za druge da iskažu svoju nacionalnu pripadnost, jer je viđen u tom društvu kao netko tko remeti ionako dosta tešku situaciju”.

Što Crkva može učiniti za katolike da ostanu svjesni svojega identiteta? „Trudim se govoriti o tome i sudjelovati u medijima i smatram to potrebnim, jer su naši vjernici raspršeni i, na žalost, ne mogu biti povezani s onim medijima koji su otvoreni za sveopći razgovor o svim vrijednostima. Također, izričito treba reći da u Beogradskoj nadbiskupiji imamo sve više svećenika i svećenika srpskoga porijekla, ali i vjernika koji dolaze iz mješovitih brakova. Ima dosta Mađara, Čeha, Slovaka, Makedonaca, Albanaca”. U takvom kontekstu, kaže, razumljivo je što su pitali koji je njihov jezik, te zašto su neki željeli ostati Jugoslaveni. Zato ističe: „Svi naši (katolički) mediji otvoreni su osobito većinski hrvatskom, ali i srpskom jeziku, jer kao Crkva moramo biti otvoreni svima. I u zaključcima naše Sinode kažemo da ćemo velikom mudrošću budno čuvati identitet svakoga, ali biti ujedno otvoreni drugima. Upravo zato naglašavam ljubav za Crkvu. Samo ako smo stvarno jedno u Crkvi, ako imamo pravi odnos prema Crkvi, onda se u njoj, zajednici u kojoj se razumije, svatko osjeća kao kod svoje kuće. Najviše što možemo promičemo da svi govorimo u svojim jezicima. Mislim da je to najvažnije, jer getoizacija ne omogućuje napredak”. Spomenuo je i financijske teškoće, te stoga smatra potrebnim komunikaciju sa svima, ali ne krijući svoj identitet, i s otvorenošću s drugima: „Samo tako se može integralno napredovati”.

Beogradska nadbiskupija trenutačno ima 24 svećenika: Hrvata, Slovenaca, Srba, Slovaka, Poljaka, Ukrajinaca. Sve više je i bogoslova koji dolaze iz Hrvatske. No, nije jednostavno reći koliko ima vjernika: „Mnogo Albanaca s Kosova, koji praktično žive u Srbiji, rado se – za sakramente – vraćaju na Kosovo. Sada je to manje, pa se sve više uključuju. Također, velika je fluktuacija vjernika. Do sada je velika većina vjernika katolika živjela u centru Beograda. Budući da sada taj dio grada više nije privlačan, sve ide preko Save, u Novi Beograd, što je druga biskupija i druga tradicija. No, okvirno možemo reći da unutar naše nadbiskupije imamo oko 27 tisuća vjernika. No, ako pogledate u popisu stanovništva, nećete naći taj podatak, jer mnogi iz malo prije spomenutih razloga nisu željeli iznositi što su po nacionalnosti ili vjerskoj pripadnosti”.

„Žao mi je što mnogi na mene gledaju kao na biskupa Slovenca”, nastavio je dalje o svojoj službi govoriti mons. Hočevar: „Od prvog trenutka boravka u Beogradu svaku molitvu završavam s pozivom ‘Marijo, Majko Crkve’, upravo zato da bih širio duh Crkve”. Smatra da je zadaća biskupa više razgovarati o pitanjima identiteta i položaju svojih vjernika kako bi ostali kod kuće. Kaže da novac ne smije biti jedini kriterij i mjerilo odgoja mladih, te se zauzima za više susreta među biskupima, a što se države tiče, „kao što Hrvatska pomaže Hrvatima u BiH, bilo bi dobro da se tako pomognu i Hrvati u Srbiji, da se više pomogne u Vojvodini, jer nas je malo, a znate tamo gdje je malo vjernika postajemo nevažni”.

Na upit kako su u Srbiji prihvaćeni njegovi stavovi zagovaranja nacionalnog identiteta vjernika Beogradske biskupije mons. Hočevar je rekao: „Ako govorim hrvatskim u bogoslužju, onda su nezadovoljni oni koji nisu Hrvati. Ako u javnosti govorim srpskim jezikom, drugi nisu zadovoljni. Dio srpskog klera govori, ako više govorimo srpskim jezikom ili koristimo ćirilicu, kažu nam da ih želimo ‘pokatoličiti’. Nikako ne možemo udovoljiti svima i svatko tko je u Beogradu zna da će biti razapet na križu što god učinio, osobito koliko više će izgrađivati Crkvu, zajednicu svih, uvijek će se netko osjetiti po nacionalnom vidu manje prihvaćen. Koliko smo učinili na tom području? Svi mi premalo. Od prvih godina sam počeo inicijativu da bismo svi zajedno morali više studirati povijest. I moram reći da i službena Hrvatska i službena Srbija nisu bile za to. Iz više razloga, što se isto razumije. Događaji su još previše jaki, intenzivni da bismo ih mogli dobro proučiti. Ali dok povijest integralno ne proučavamo, izvlače se veliki primjeri i svatko unosi u velike ličnosti, osobito iz Drugog svjetskog rata, svoje vizije. Zato je sada tako težak trenutak da je, na neki način nemoguće razgovarati, jer nema dovoljno racionalnosti, nego su samo emotivni pristupi”.

Posebna tema razgovora za Hrvatski katolički radio bio je bl. Alojzije Stepinac. Mons. Hočevar smatra da se „premalo racionalno pristupa tom pitanju, jer nismo sve proučili”. Njegov najbolji prijatelj bio je na Stepinčevu sprovodu, te se živo sjeća svega što mu je prepričao. Također, dobio je i Stepinčeve relikvije koje čuva na časnom mjestu. Svako jutro ih dotakne i pomoli se. Na pitanje je li mogao učiniti što za širenje istine o bl. Alojziju Stepincu u Srbiji, rekao je: „U prvim godinama moga služenja više puta sam zamolio Crkvu u Hrvatskoj, kada sam vidio kakav je odnos mnogih stanovnika Srbije prema Alojziju Stepincu, da netko dođe i protumači nam. Na žalost, u tim prvim godinama traženja nisam dobio podršku s tim u vezi, i moram reći da sam malo stao oko toga. Moram reći da je nekoliko puta došlo do nesporazuma upravo zbog medija kada sam u toj želji, od prvih godina boravka u Beogradu, vidjevši kako je ta povijest prepletena, koliko je emotivnih pristupa, a ne racionalnih, počeo promicati da se povjesničari susreću i to sustavno rješavaju. Nisam dobio odgovor ni s jedne strane. I to je bio razlog zašto se nisam više bavio tim pitanjem, ali sam uvijek i jednu i drugu stranu poticao na studij i razgovor kojega, moramo priznati, nema dovoljno. Moja je jedina želja, kao što molimo, bl. Alojzije pomozi nam da ubrzamo dijalog, da pronađemo putove da više surađujemo. Ne smijemo pristupati tom susretu između Hrvatske i Srbije po kriterijima zapadnog svijeta gdje je povijest shvaćena drugačije. To su događaji jedan za drugim i možemo zauzeti distancu i ocijeniti, ali na istoku nema takvog shvaćanja povijesti. Za mene je važno i kao kršćanina me boli što se nitko ne pita zašto je došlo do shizme, do raskola, kako nadvisiti taj strašni grijeh nas kršćana? A često toliko govorimo o jednom vidiku, a ne o tom temeljnom, da nema jedinstva među kršćanima, čime sablažnjavamo svijet. Moja je jako velika želja – učinimo sve da bismo tu temeljnu Isusovu želju da budemo jedno, da bismo bili kršćani, u ovom svijetu gdje je toliko izazova, spremni naviještati Krista Gospodina, a sada se često dijelimo samo po tome što se događalo u Drugom svjetskom ratu. Kako je moguće da se zaustavljamo samo na jednom pitanju dok je toliko drugih egzistencijalnih pitanja? Vidim jedinu mogućnost da unatoč tolikim teškim razlikama ipak gajimo prijateljstvo, da prije svega kao ljudi bolje razumijemo jedan drugoga”.

Na inzistiranje novinarke da je pitanje bl. Alojzija Stepinca u Hrvatskoj ne samo crkveno nego i nacionalno, i mnogi su se prepoznali i u njegovom progonu, nepravdi ali i snazi koja izvire iz hrvatskog blaženika svetog života, mons. Hočevar je iskazao razumijevanje i podsjetio na snagu molitve Alojziju Stepincu: „Kada ga je Crkva proglasila blaženim, priznala ga je i svetim. On je svet. Mislim da ne smijemo koristiti toliko snage za to je li on svet i službeno, nego nasljedujemo li ga? Živimo li njegovim duhom? Činimo li sve da bi tim pravim duhom i mi danas mogli živjeti?” Podsjetio je i na neke detalje iz arhiva Beogradske nadbiskupije: „U vrijeme Drugog svjetskog rata u Beogradu je nadbiskup bio Josip Ujčić (1880.-1964.) koji je došao iz Pazina. Ako čitate njegova pisma i odgovore koje je dobio iz Zagreba vidjet ćete veliku razliku. To znači da on koji je bio pastir ondje jače je osjećao tamošnju problematiku. Zato mislim da je bilo premalo proučavano, kada se proučavao slučaj Alojzija Stepinca, ne znam jesu li svi arhivi bili dovoljno proučeni? Zato sam već tada postulatoru (Batelji) govorio da bi, po mojem skromnom mišljenju, trebalo stvoriti mnogo jači i bolji povijesni okvir. Da je tada to bilo bolje predstavljeno, mislim da danas ne bi došlo do ovih poteškoća. I ja sam u Sloveniji bio postulator za kauzu komunističke žrtve, i znam kako smo se potrudili dati šire tumačenje Drugoga svjetskog rata. Kao što prvi kršćani nisu samo osuđivali one koji su ubijali, već dali do znanja svetost mučenika, tako i mi moramo pokazati širu stvarnost svega što se događalo”.

Mons. Stanislav Hočevar član je Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana. Njegove obljetnice, 75. života i 20. nadbiskupske službe, poklapaju se s još dva događaja značajna za sveopću Crkvu koji će se također obilježiti u Beogradu – 25. obljetnica enciklike „Ut unum sint” i 60. obljetnica od osnutka spomenutog Vijeća. Prvotno je bio najavljen i dolazak predsjednika Vijeća kardinala Kurta Kocha u Beograd, ali zbog epidemioloških mjera je odgođen. Izbor Beograda za ove obljetnice nije bila odluka Vatikana niti Beograda, rekao je mons. Hočevar: „To je bila moja inicijativa”. Dvadesetu obljetnicu biskupske službe trebao je proslaviti u ožujku, jer je nadbiskupom imenovan 25. ožujka 2000. godine, na Blagovijest, a za biskupa zaređen na blagdan Marije Pomoćnice 24. svibnja te godine. No, zbog koronavirusa ove godine u vrijeme ovih blagdana nije bilo moguće obilježavanje. „Ovu godinu posvetili smo pitanjima jedinstva, jer nije samo ove godine 25. obljetnica enciklike Ivana Pavla II. ‘Ut unum sint – Da budu jedno’, nego i njegovog apostolskog pisma ‘Orientale lumen – Svjetlo Istoka’ u kojem govori o Istočnim Crkvama”. Mons. Hočevar nije želio da njegove obljetnice budu usmjerene isključivo samo na njega, već je želio skrenuti pozornost na Crkvu: „Uvijek sam bio vojnik Crkve. Ondje sam gdje me Crkva želi. Svima je poznato da sam želio biti u Africi, ali nije bilo moguće. Zato sam sada tu”. Također je napomenuo da ne koristi pojam ekumenizam, već jedinstvo kršćana, te da je radostan što zbog jedinstva može trpjeti, „jer samo je to put da se dođe do jedinstva”. I zato je svoje proslave usmjerio prema obljetnicama koje se odnose na sveopću Crkvu, te će se ovih dana u Beogradu najprije govoriti o jedinstvu kršćana.

Je li Republika Srbija spremna prihvatiti mogući dolazak pape Franje? I hoće li se on dogoditi budući da je 2018. godine državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin posjetio Srbiju? Nadbiskup je o tome rekao: „Molio bih sve da u nekim malim događajima ne gledaju prevelike stvari. Državni tajnik došao je isključio na nekoliko sati i tada je blagoslovio prostorije sjedišta Međunarodne biskupske konferencije u Srbiji. On nije došao pripremati put za Papin dolazak. Da Sveti Otac želi doći k nama, to je normalno. Njegova je pastoralna doktrina posjetiti one koji su na periferiji”. Mons. Hočevar ponovno je istaknuo temu jedinstva kršćana i odgovornosti kršćana za podjele u svijetu: „Zašto je toliko zla u svijetu, zašto je podijeljen na istočni i zapadni blok? Nismo li mi kršćani za to odgovorni? Mislim da Papa to osjeća”. Izravno s Papom nije razgovarao o jedinstvu kršćana u Srbiji: „Ja sam jedan od onih biskupa koji nikad ne tražim neke posebne audijencije. Sve vršim što je po mojoj zadaći. Mislim da stvarno predano služim u svojoj službi”. A na svoj 75. rođendan potpisat će odreknuće na službu beogradskog nadbiskupa: „I dalje ću služiti svojoj Crkvi gdje bude Božja volja”.

Na kraju razgovora za HKR mons. Stanislav Hočevar je poručio: „Živite na izvanrednom važnom geostrateškom mjestu. Od braće Hrvata budućnost Europe ovisi u mnogim stvarima. Zato su mi, i to nije fraza, Hrvati jako dragi. Molim se da nadiđemo probleme. Možemo samo ako se ne vraćamo toliko u prošlost, već je naša kreativnost u tome da otkrijemo nove putove za budućnost velikom kršćanskom ljubavlju… Pozivam sve na molitvu za mene i Beogradsku nadbiskupiju. I ne zaboravimo, često je maleni sveti ostatak imao u povijesti spasenja važnu ulogu. Zato nemojmo samo gledati na velike, gledajmo koji put i na male”.

www.medjugorje-news.com/bitno.net