Papa Franjo otkrio: “U Isusovu životu postoji tajna, skrivena od ljudskih očiju…”
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 4. studenoga 2020. u Varikanu koja je ponovno bila bez prisustva vjernika.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nažalost, moramo se vratiti na ovakav način audijencije, u biblioteci, kako bismo se zaštitili od zaraze koronavirusom. To nas uči da trebamo biti vrlo pažljivi na upozorenja nadređenih, bilo političkih bilo zdravstvenih vlasti, kako bismo se zaštitili od zaraze uzrokovane ovom pandemijom. Prikažimo Gospodinu ovu međusobnu udaljenost, za dobro svih, i mislimo na bolesne, na one koje su već odbacili; sjetimo se liječnika, medicinskih sestara i tehničara, volontera, sjetimo se mnogih koji u ovim trenutcima rade s bolesnicima i tako riskiraju vlastiti život, ali čine to iz ljubavi prema svom zvanju, iz ljubavi prema bližnjemu. Molimo za njih. Hvala!
Tijekom svog javnog života Isus neprestano ističe snagu molitve. Evanđelja nam to pokazuju kad se Isus povlači na osamljena mjesta na molitvu. Ta trijezna i diskretna zapažanja omogućuju nam da pokušamo zamisliti te molitvene dijaloge. Međutim, oni jasno svjedoče da, čak ni u trenutcima najveće posvećenosti siromašnima i bolesnima, Isus nikad nije zanemario svoj intimni dijalog s Ocem. Što je više bio uronjen u potrebe ljudi, to je više osjećao potrebu za odmorom u zajedništvu s Trojstvom, tj. s Ocem i Duhom Svetim.
U Isusovu životu stoga postoji tajna, skrivena od ljudskih očiju, koja je uporište svega. Isusova je molitva tajanstvena stvarnost o kojoj samo nešto naslućujemo, ali koja nam omogućuje da cijelo Njegovo poslanje iščitavamo iz prave perspektive. U tim satima osamljenosti, prije zore ili u noći, Isus uranja u svoju bliskost s Ocem, odnosno u Ljubav za kojom svaka duša žeđa. To je ono što se ističe od prvih dana Njegova javnog djelovanja.
Primjerice, jedne subote grad Kafarnaum pretvara se u ‘poljsku bolnicu’: nakon zalaska sunca Isusu dovode sve bolesnike, a On ih ozdravlja. Međutim, prije zore Isus nestaje: povlači se na samotno mjesto i moli. Šimun i ostali traže ga, i kad ga pronađu, kažu mu: ‘Svi te traže!’, a Isus odgovara: ‘Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.’ (usp. Mk 1; 35 – 38). Isus je uvijek ispred, prije odlaska u druga mjesta moli Oca i vidi onkraj obzorja i drugih naroda.
Molitva je kormilo koje vodi Isusov put. Uspjesi, sporazumi, rečenica ‘Svi te traže!’, ne određuju faze Njegova poslanja. Da bi se ušlo u trag Isusu, treba koračati manje ugodnim putem, koji se pokorava Očevu nadahnuću, kojega Isus sluša i prihvaća u svojoj osobnoj molitvi.
Katekizam kaže: ‘Kad Isus moli, on nas već uči moliti’ (br. 2607). Stoga, iz Isusova primjera možemo primijetiti neke značajke kršćanske molitve.
Prije svega, kršćanska molitva ima prvenstvo: ona je prva želja dana, nešto što se čini u zoru, prije nego što se svijet probudi. Ona vraća dušu onomu što bi inače ostalo bez daha. Dan proživljen bez molitve mogao bi se pretvoriti u neugodno ili dosadno iskustvo: sve što nam se dogodi moglo bi se preobraziti u loše tolerantnu i slijepu sudbinu.
Umjesto toga, Isus odgaja za poslušnost realnosti, tj. uči nas slušanju. Molitva je prije svega slušanje i susret s Bogom. Svakodnevni problemi ne postaju zapreke, već pozivi samog Boga na slušanje i susretanje s Onim tko je preda mnom. Kušnje života tako se pretvaraju u mogućnosti rasta u vjeri i ljubavi. Svakodnevnim koračanjem, koje uključuje i poteškoće, stječemo mogućnost ‘zvanja’. Molitva ima moć u dobro pretvoriti ono što bi u životu inače bila osuda; ona ima moć otvoriti veliki obzor umu i proširiti srce.
Drugo, molitva je umjetnost koju treba ustrajno prakticirati. Sam Isus kaže nam: ‘Kucajte, kucajte.’ Svi znamo moliti s vremena na vrijeme, molitve koje se rađaju iz trenutačnog osjećaja; ali Isus nas odgaja za drugu vrstu molitve: onu koja poznaje disciplinu, vježbu, i koja pretpostavlja životno pravilo. Ustrajna molitva iznalazi progresivnu preobrazbu, čini nas snažnima u vremenima nevolje, daje milost kojom nas podržava Onaj koji nas voli i koji nas uvijek štiti.
Još jedna karakteristika Isusove molitve jest samoća. Onaj tko moli, ne bježi od svijeta, već više voli osamljena mjesta. Tamo, u tišini, mogu se osluhnuti brojni glasovi koje skrivamo u sebi: najpotisnutije želje, istine koje ustrajno gušimo. I, iznad svega, u tišini govori Bog. Svaka osoba treba prostor za sebe, gdje može gajiti vlastiti unutarnji život, gdje djelovanje pronalazi smisao. Bez unutarnjeg života postajemo površni, uznemireni, tjeskobni. Tjeskoba nas uništava, stoga moramo moliti. Bez unutarnje molitve bježimo od stvarnosti, a i od nas samih.
Isusova je molitva mjesto na kojem opažamo da sve dolazi od Boga i Njemu se vraća. Ponekad mi ljudi vjerujemo da smo gospodari svega; ili suprotno, gubimo svaki smisao poštovanja nas samih. Mi, žene i muškarci, oni smo koji stalno bježimo. Molitva nam pomaže pronaći pravu dimenziju u odnosu s Bogom, našim Ocem i sa svim stvorenjima.
I na kraju, Isusova je molitva predanje u ruke Očeve, kao što je u Maslinskom vrtu s tjeskobom rekao: ‘Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe… ali ne moja, nego tvoja volja.’ Potpuno predanje u Očeve ruke. Kad smo malo uzbuđeni, zabrinuti, lijepo je da se onda pomolimo. Tada nas Duh Sveti mijenja iznutra i dovodi nas do predanja u ruke Očeve: ‘Oče, neka bude volja Tvoja.’
Draga braćo i sestre, u Evanđelju iznova otkrijmo Isusa Krista kao učitelja molitve i pođimo u Njegovu školu. Pronaći ćemo radost i mir.
