Kršćanska nada: Živjet ćeš vječno!
Credo vitam aeternam – Vjerujem u život vječni. Izgovaramo ga na misama, krštenjima, vjenčanjima i u svakodnevnoj molitvi. Ipak, kad bi vas netko sada pitao – “Vjerujete li da ćete živjeti vječno?” – kako biste odgovorili?
Ako doista vjerujete u ono što ispovijedate, trebali biste odgovoriti s nedvosmislenim “Da!” Ali za ono “hmm… nisam siguran” u nama, sa zahvalnošću se radujemo redovnom jubileju 2025., koji je papa Franjo proglasio “Godinom nade” koja počinje ovu Badnju večer. Kleknut će na pragu Svetih vrata Bazilike svetog Petra i moliti da Jubilej “u nama ponovno probudi … čežnju za blagom nebeskim” (Jubilejska molitva). Takva čežnja je bit kršćanske nade. Naše su duše stvorene da gladuju i žeđaju za jedinstvom s Bogom na način koji podređuje i preusmjerava sve naše druge želje.
“Nada je”, čitamo u Katekizmu, “teološka krepost kojom želimo kraljevstvo nebesko i vječni život kao svoju sreću, pouzdajući se u Kristova obećanja i ne oslanjajući se na vlastitu snagu, nego na pomoć Boga. milost Duha Svetoga” (KKC 1817). Kao teološka vrlina, nada je, zajedno s vjerom i ljubavlju, izravno povezana s Bogom i prilagođava naše sposobnosti za sudjelovanje u božanskoj naravi (usp. KKC 1812). Bog je “izlio” Duha Svetoga na nas “obilno po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da se opravdamo njegovom milošću i postanemo baštinici u nadi vječnoga života” (Titu 3,6-7).
Od vrhunske pomoći u ponovnom raspirivanju naše čežnje za “nebeskim blagom” ponovno je vrednovanje trenutka kada smo prvi put ispovjedili vjeru (ili ju je netko učinio u naše ime): krštenje. U vodama krštenja naša je smrt neraskidivo spojena s Kristovom. Sveti Pavao uči da, u krštenju, umiremo s Kristom, pokopani smo s njime i uskrsavamo s njim: „S njim smo doista po krštenju ukopani u smrt, tako da, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih slava Očeva, mogli bismo i mi živjeti u novosti života” (Rim 6,4). U krštenju se “oblačimo u Krista” jer smo po Duhu Svetom očišćeni od grijeha, opravdani i posvećeni (usp. 1 Kor 6,11; 12,13).
Ponovno otkriće nevjerojatne milosti koju smo primili na krštenju pomaže nam zapamtiti da se kršćanska nada ne odnosi samo na budućnost, već i na sadašnjost. Izražava susret s Bogom koji nije samo “informativan”, već “performativan”, utoliko što takav susret može “promijeniti naše živote, tako da znamo da smo otkupljeni” (Benedikt XVI., Spe Salvi, 4 [naglasak dodan] ). Svaki dan se budimo u nadi novog neba i nove zemlje. Idemo spavati u nadi da će na kraju vremena Kraljevstvo Božje dosegnuti svoju puninu. Svaki trenutak živimo u nadi da će na sveopćem sudu pravednik zauvijek vladati s Kristom proslavljenim u tijelu i duši i da će cijeli svijet biti obnovljen. Živimo iz godine u godinu u nadi da će Crkva dosegnuti svoje savršenstvo u slavi neba i da će svemir “biti savršeno ponovno uspostavljen u Kristu” (Gaudium et spes, 39). Živjeti u nadi u takve stvarnosti znači ne sumnjati da će se one ispuniti. Živjeti u nadi znači bez oklijevanja odgovoriti: “Da, živjet ću zauvijek!” Živjeti u nadi znači da, “prema njegovu obećanju, čekamo nova nebesa i novu zemlju u kojima prebiva pravednost” (2. Petrova 3,13). Izraz “novo nebo i nova zemlja” (2. Pt 3,13), ukorijenjen u Izaiji (usp. Iz 65,17), rani su kršćani shvaćali upravo kao obnovu čovječanstva i cijeloga svijeta koja će se dogoditi u Isusov drugi dolazak.
Sveti Pavao to opisuje kao “rekapitulaciju” svega “na nebesima i na zemlji” (Ef 1,10), kada će Bog učiniti svoje prebivalište među nama i obrisati svaku suzu s naših očiju. Neće biti smrti, ni žalosti, ni nesreće, ni boli, a novo stvaranje bit će posljednje kao što će prethodno nestati (Otkrivenje 21,4). Možda najvažnije, ovo svršetak na kraju vremena bit će konačno ispunjenje jedinstva ljudske rase koje želi Bog. A treba li nam ikad! Bog je želio naše jedinstvo od trenutka stvaranja, a Crkva hodočasnica je “znak” toga jedinstva (usp. Lumen gentium, 1). Oni koji će biti ujedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Božji “sveti grad” (Otk 21,2) i “zaručnicu Jaganjčevu” (Otk 21,9). Crkva više neće biti ranjena ljagom grijeha, ljubavlju prema samoj sebi, niti bilo čim što može raniti ili uništiti zajednicu čovječanstva na zemlji. Sastojat će se u blaženoj viziji u kojoj će se Bog na neiscrpan način otvoriti svima, kao vječni izvor sreće, mira i međusobnog zajedništva.
„Razvijte jedra i dopustite Bogu da nas vodi kamo hoće“, poticao je sveti Beda Časni. Ako doista vjerujemo da Bog kontrolira naše živote i cijeli svijet, ništa nas neće spriječiti da mu dopustimo da nas vodi kamo želi, upravo zato što, u Kristu, imamo sigurnost da ćemo tamo stići uz njegovu pomoć. Da, živjet ćeš zauvijek!
