Zašto ljudi danas ne razmišljaju o paklu? Zapravo se svodi na samo dva razloga
Od svih horor filmova ikada osmišljenih, možda su najstrašniji oni koji prikazuju demonske scene u paklu. Zašto? Zbog prirode područja iz kojeg dolaze, vječne propasti za duše prokletih.
Sveti Franjo Saleški nam govori da je ono što ublažava naše strahove na zemlji spoznaja da sve stvari moraju jednom doći kraju. Sama ograničenost života čini naše kušnje na zemlji podnošljivima, jedina stvar koja nam donosi nadu u našoj patnji. Ali u paklu nije tako. U paklu nema nade. U paklu našem jadu nema kraja. Naš strah i patnja su potpuni i kontinuirani.
Zašto ljudi danas ne razmišljaju o paklu. Zapravo se svodi na samo dva razloga.
Prvi razlog zašto ne razmišljamo o paklu je taj što je pakao zastrašujući. Tko se voli bojati? Teror pakla nije ona vrsta koja donosi velike kino hitove na kino blagajnama, niti je zastrašujuće uzbuđenje vožnje toboganom. Ne, teror demona je onaj koji nas uistinu plaši jer jednostavno ne znamo kako ih natjerati da odu. Oni su veći od nas. Preplavljuju. Oni posjeduju. Pa prirodno, gledamo u stranu. Najbolje je ignorirati njihovo postojanje, zar ne?
Stvar je u tome, priznavali mi to ili ne, demoni stalno “obilaze, tražeći propast duša” (molitva sv. Mihaela). A ako ne naučimo kako voditi rat protiv njih, tada se izlažemo opasnosti da nas oni svladaju. Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas. (Jakovljeva 4:7) Kad sam se tek udala, imala sam san – zapravo noćnu moru. Sanjala sam da trčim oko “uklete” kuće, progoni me demon. Nije bilo izlaza, a ja sam bila prestravljena. Počela sam vikati, “Gospode, Gospode!”… ali bezuspješno. Napokon sam stigla do stubišta i ugledala portret Blažene Majke. Pogledala sam sliku i izgovorila njezino ime: “Marijo!” Odjednom, moji kapci – koji su prije bili zatvoreni – polako su se i mukotrpno počeli otvarati dok sam se budila. Nije bilo sumnje u to da je ovaj zastrašujući san bio drugačiji od svih noćnih mora koje sam imala prije. U srcu sam znala da je ovaj iz duhovnog carstva. Ali ako je ovaj san doista nadnaravnog porijekla, zašto me sam Gospodin nije probudio kad sam ga zazvala?
Ljudi se ne boje moćne neprijateljske vojske kao što se sile pakla boje imena i zaštite Djevice Marije. – Sveti Bonaventura
Tek godinama kasnije shvatila sam. Isus mi je pokazivao – u vrijeme mog života kada je moja vjera bila u svojim duhovnim povojima – da je Marija ta koja On želi da “zdrobi glavu Sotoni”. Nije li Isus savršeno sposoban sam izvršiti taj zadatak? Naravno. Pa ipak, u svojoj božanskoj providnosti, Gospodin želi da idemo k Mariji u vremenima duhovne borbe. Zašto?
Možda sv. Ljudevit Montfort to najbolje sažima: Sotona, ponosan, beskrajno više pati što ga tuče i kažnjava mala i ponizna službenica Božja, a njezina ga poniznost ponizuje više od božanske sile.
Kad sam se probudila iz sna, zauvijek sam se promijenila u pogledu svog straha od noćnih mora. Po prvi put, imala sam novootkrivenu svijest da ako su sve što je vrag imao nabaciti ružni snovi…onda ono što sam prije smatrao zastrašujućim nije ništa. I od tog dana nadalje, nikada se više nisam bojala noćnih mora. Ne mogu se ni sjetiti kad sam ih posljednji put imala. Marija se doista pobrinula za tu bitku umjesto mene.
Osim straha, postoji još jedan razlog zašto izbjegavamo razmišljati o paklu. Ako ćemo iskreno, govor o vragu može se činiti pomalo arhaičnim, ako ne i praznovjernim. Baš kao što nas dobar kršćanski film može potaknuti na veću ljubav prema Bogu, previše horor filmova ukorijenjenih u zabavu može nas otupjeti na stvarnost postojanja đavla. Djeca se oblače u male vragove na Noć vještica; likovi iz crtića prikazani su s rogovima, što sugerira da je pakao samo bezopasna “priča”; filmovi i TV emisije čak čine da Sotona izgleda kao neshvaćeni autsajder. Na kraju nam se svidio njegov lik!
Stvarnost je takva da naša moderna ideja o “simpatičnom” paklu ne može biti dalje od istine. Sveti Franjo Saleški nam govori da kao što je najveća radost koju smo ikada iskusili na zemlji samo sjena radosti koju ćemo iskusiti na nebu, tako je i najveća muka i bijeda na zemlji ništa u usporedbi s bijedom i mukom koja čeka dušu koja ide u pakao. Zamislite najmračniji, najbeznadniji dan ovdje na zemlji: bijeda ogorčenosti i zavisti, bijes izdaje, usamljenost, očaj, bol, nesigurnost… sve bi to za nas bilo ništa u usporedbi s paklenim mukama.
Pakao bi bila svaka od ovih gorkih emocija odjednom – još više složena. Jad u paklu nije samo potpun; ono je u isto vrijeme kontinuirano i beskonačno. To je za svu vječnost. Pa, to je užasna pomisao! Ali moramo shvatiti da je razlog zašto je pakao takvo mjesto bijede jednostavno ovo: to je postojanje koje je zauvijek bez Boga. Bez Njegove milosti, bez Njegovog mira, bez Njegove radosti, bez Njegove ljubavi: Glavna kazna pakla je vječno odvajanje od Boga. (Katekizam Katoličke Crkve, 1035.)
Svrha razmišljanja o paklu nije ni da nas uplaši niti da nas zabavi, već da nas potakne da učinimo nešto sada kako bismo izbjegli njegovu bijedu zauvijek! Srećom, način da se izbjegne sav taj užas nije biti “savršen”, zadatak koji bi bio nemoguć za stvorenja tako slaba i grešna kao što smo mi. Put je zapravo prilično jednostavan i nije tako zastrašujući kada uzmemo u obzir da imamo Onoga koji će “priskočiti u pomoć našoj slabosti”. Uđite na vrata njegova s hvalom, u dvore njegove s hvalom…
Naša zahvalnost Bogu ima način da nas drži poniznima i otvori nam oči za našu grešnost, tako da ono što je ostalo u našim srcima je povjerenje u Gospodina da nas spasi. Naše povjerenje u Njegovo milosrđe jedina je stvar kojoj Isus ne može odoljeti! Sigurno će nas obasuti svim milostima koje su nam potrebne da nadvladamo iskušenje i da zauvijek težimo jedinstvu s Njim na nebu. Neka nas naša kontemplacija i o nebu i o paklu potakne na veću ljubav prema Bogu i gorljivu zahvalnost. Na taj će način Kraljevstvo Božje biti naše.
