Zapanjujuća moć oprosta u tišini
Opraštanje je teško. Nije samo teško davati i primati, nego je prije svega teško razumjeti. Zašto oprostiti? Što tu ima za mene? Nije li oprost protivan pravdi? Što je s mojim osjećajem dostojanstva?
Oprost ne briše povrijeđenost, niti opravdava uvredu. Ako ništa drugo, oprost je, u svom najistinitijem obliku, svjesna odluka da se oslobodimo tereta ljutnje i ljutnje. Jednom kada teret nestane, možemo ponovno stajati uspravno. Ispravljamo se, preslagujemo, sređujemo.
Evanđelje po Mateju nudi snažnu perspektivu opraštanja, iako se čini da ne govori o tome. “Ali kad daješ ubogima, neka tvoja ljevica ne zna što čini tvoja desnica, da tvoje davanje bude tajno. I Otac tvoj, koji vidi tajno, uzvratit će ti javno” (Matej 6,4).
Ovaj odlomak, koji se često naziva izrekom “lijeva ruka, desna ruka”, može se lijepo primijeniti na čin opraštanja. Je li oprost nešto što dajemo “potrebnima”? Treba li nam oprost? A zašto u tajnosti? Zamislite da je prijatelj izdao vaše povjerenje. Povreda je, naravno, neporeciva. Oprost, međutim, nije pretvaranje da se izdaja nije dogodila. Radi se o priznavanju boli i odabiru kretanja naprijed bez vezivanja za nju – ne za bol, niti za činjenicu da smo krenuli dalje, čak ni za sam oprost. Kad potajno nekome oprostimo, ne odričemo se samo ljutnje, već i mnogih drugih suptilnih osjećaja koji bi mogli vrebati i “zagaditi” naš čin opraštanja. Oslobađamo se utjecaja koji postupci te osobe imaju na naše vlastito emocionalno blagostanje, da. Ali u igri je mnogo više.
Tihi oprost je u skladu s idejom da ne tražimo vanjsku potvrdu za svoja dobra djela. Javno opraštanje nekome može biti potaknuto željom da ga natjeramo da prizna svoje nedjelo ili da dobijemo priznanje za naš stav “veća osoba”. Pravo opraštanje dolazi iz istinske želje da rasteretimo sebe i druge. Naša potreba za pravdom je ostavljena po strani i razmijenjena za čisto povjerenje u Božju pravednost. Postoji pogrešno mišljenje da oprost znači pomirenje. Opraštanje nam omogućuje da otpustimo, da, ali ne zahtijeva od nas da nastavimo istu dinamiku odnosa. Ovisno o težini prijestupa, možda će biti potrebno postaviti granice.
Međutim, fokus bi trebao biti na oslobađanju tereta naših srca i srca drugih. To je proces koji (idealno) ostaje osobna transformacija – za sve uključene dijelove. Držeći svoj čin oprosta skrivenim, svoju vjeru u biti provodimo u djelo. Prije svega, slijedimo Isusov savjet o opraštanju: „Ako vi otpustite drugima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski“ (Mt 6,14).
Često zaboravimo da je inicijativa naša: ako mi oprostimo drugima, i Otac će oprostiti nama. Naša je odgovornost unijeti oprost u svijet – i to do 70 puta sedam (broj koji treba shvatiti simbolično, a ne doslovno). Međutim, kao što bi trebao biti slučaj sa svim dobrim djelima, čin opraštanja treba držati u tajnosti. Opraštanje znači vjerovati da će se Bog na kraju pobrinuti za pravdu, iscjeljenje, naknadu štete, pomirenje. To nije javno pokazivanje vlastite dobronamjernosti.
Upamtite, oprost je dar: opraštanje. Od toga ne “dobijamo” ništa. Čak ni zadovoljstvo što sam nekome oprostio. Da bi oprost bio oprost, moramo zaboraviti ono što smo ikada oprostili. Djelo držimo u tajnosti, čak i za sebe. Slijedeći načelo “lijeva ruka, desna ruka”, možemo prigrliti tihu moć oprosta i krenuti dalje laka srca – onog koje je radikalno neopterećeno, čak i od iskušenja da se osjećamo ponosni na naš navodni oh-tako-milosrdni stav.
