Evo što ljudi mogu učiniti, a anđeli ne mogu
“Budale hrle tamo gdje se anđeli boje kročiti”, rekao je engleski književnik Alexander Pope, čime je dokazao da više razumije ljude nego anđele. Anđeli se ničega ne mogu bojati jer im ništa ne može nauditi. Oni nisu ranjivi; to jest, anđeli nisu ranjeni – za razliku od ljudskih osoba.
Možemo učiniti ono što anđeli ne mogu – možemo se bojati jer možemo biti ranjeni; ali zato što se možemo bojati, možemo biti i hrabri. Budući da se možemo bojati, možemo ispoljavati vrlinu hrabrosti ne dopuštajući da nas svladaju naši strahovi. Ovo je kršćanski paradoks: bol naših gubitaka i poniženje naših strahova mogu postati korijeni plemenite hrabrosti kojoj se anđeli mogu samo diviti, ali je nikada ne mogu postići. Ljudi mogu pretrpjeti rane i gubitke. Naša tijela mogu biti ozlijeđena, naše bogatstvo zaplijenjeno, naš ugled uništen. Hrabri kršćanin može se odreći ovih vrlo stvarnih, ali manjih dobara odbijajući dati najveće dobro, a to je vjernost Bogu.
Hrabri kršćanin spreman je trpjeti bol, gubitak pa čak i smrt zbog toga tko je Bog i zbog toga tko smo mi Bogu. Istinu o Bogu i nama, kao i značenje boli i zasluge hrabrosti, otkriva Isus. Thomas Merton, u svojoj knjizi “No Man Is an Island,” primjećuje: “Patnja je posvećena Bogu vjerom – ne vjerom u patnju, već vjerom u Boga… Patnja nema vlastitu moć niti vrijednost… Učinak patnje na nama ovisi o onome što volimo. Ako volimo samo sebe, patnja je samo mrska… Ako volimo Boga i volimo druge u njemu, bit će nam drago dopustiti da patnja uništi sve u nama što je Bogu drago da uništi, jer znamo da je sve što ona uništava nevažno . Radije ćemo dopustiti da se slučajno smeće života proguta patnjom kako bi njegova slava izašla čista u svemu što radimo.”
Merton jasno kaže da za ljubav prema Bogu i za ljubav prema bližnjemu koju je Bog zapovjedio, moramo djelovati hrabro protiv grijeha i zla, počevši od grijeha koji prebiva u našem vlastitom srcu. Započet ću svoju kampanju protiv grijeha tako što ću se prvo pogledati u ogledalo. Takva aktivna hrabrost je sveti prkos, raspoloženje za otpor zlu. Hrabrost također zahtijeva izdržljivost, što je tvrdoglava i strpljiva nespremnost da se odrekne većeg dobra za manje dobro. Hildegarda iz Bingena je rekla da je “strpljenje stup koji ništa ne može omekšati”. Koliko se hrabrost razlikuje od iluzije neustrašivosti! Neustrašivi su ili budalasti ili prevareni. Bezobrazni ne shvaćaju rizike i bez razmišljanja srljaju naprijed, nepotrebno se udvarajući opasnosti. Prevareno povjerenje u vlastitu snagu – sve do trenutka kušnje, kada ih neopravdano povjerenje iznevjeri.
Kako ćemo tražiti svetost i ojačati u snazi Gospodnjoj da se aktivno borimo protiv zla i, ako treba, odupiremo se zlu do posljednjeg daha i kapi krvi? Neka bude jednostavno. Kao što je jedan pametnjaković jednom upitao: “Mislite li da je Gospa došla u Fatimu samo da bude turist?” U Fatimi nas je Gospa potaknula na pokoru i krunicu. Bilo bi dobro da počnemo tamo. Ne molimo krunicu zato što je ona talisman, a njezine molitve čarobna formula. Molimo krunicu jer nas sjedinjuje s Presvetim Srcem Isusovim i Bezgrešnim Srcem Marijinim – dvama ranjenim srcima koja pobjeđuju zlo! U isto vrijeme, moramo se ujediniti s našim euharistijskim Gospodinom, unutar i izvan svete žrtve mise.
Papa Benedikt XVI. je rekao: „Klečanje pred Presvetim ispovijedanje je slobode: oni koji se klanjaju Isusu ne mogu i moraju ne padaju ničice pred bilo kojim zemaljskim autoritetom…”