Svećenik odgovara na pitanje koje se često postavlja: “Zašto katolici štuju…”
Don Damir Stojić bivši studentski kapelan, odgovarao je studentima na brojna pitanja, a nedavno je izdao i knjigu s pitanjima i odgovorima koje su mu postavljali mladi. Jedno pitanje je, iako provokativno, često postavljano mnogim katolicima a odgovor sadrži zanimljive informacije koje vjerojatno ne znaju ni mnogi katolici.
Pitanje
Na osnovu čega tvrdite da sveci mole za nas i zagovaraju nas u nebu? Gdje možemo pročitati da sv. Toma Akvinski ima vezu za studente kod Boga? Što mislite pod izjavom da su naši mrtvi ustvari živi i da nas oni zagovaraju? Zašto tvrdite da su oni u čistilištu “trpeća crkva”? Zašto tvrdite da je Marija moćna? Po čemu tvrdite da je Gospa najbolja jer ona najbolje zna kako za nešto moliti? Gdje ste pročitali u Bibliji da nam Bog daje svece? Zašto bi trebali štovati kipove, slike i ostatke odjeće? Zašto bi trebali izabrati osobnog sveca zaštitnika? Zar nam Isus nije dovoljan ili?
Odgovor don Stojića
Katolička Crkva duboko vjeruje da je Krist jedini posrednik između Boga i ljudi. Međutim, molitva svecima ni na koji način ne želi umanjiti ovu istinu. Nije znak nevjere ako zamolimo druga bića (bilo na zemlji, bilo na nebu) da nam pomognu svojim molitvama.
Sveti Pavao koji jako inzistira na jedinstvenosti Kristova posredništva piše u Poslanici Rimljanima: “Ali zaklinjem vas, braćo, Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju Duha: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji i da moja pomoć Jeruzalemu bude po volji svetima te s Božjom voljom radosno dođem k vama i s vama zajedno odahnem.” (Rim 15,30-32) Jednako tako, on i sam moli za druge: “Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada – uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.” (Fil 1,4-6)
Posredništvo u molitvi ne protivi se Božjoj svemoći
U Starom zavjetu Mojsije i proroci na puno mjesta stoje kao posrednici u molitvama ljudi prema Bogu. Dakle, posredništvu u molitvi nije nešto što se protivi Božjoj svemoći, nego izražava solidarnost i zajedništvo u vjeri među Božjim stvorenjima. A ako to zajedništvo među ljudima na zemlji ne oduzima od Božjega dostojanstva, zašto bi to činile molitve upućene nebeskim stvorenjima. Kada se njima molimo, zapravo ne tražimo neku milost koja dolazi od njih, već uvijek iskamo njihovo posredništvo kod Boga za nas. Dakle, kada govorimo o tome da nas sveci “zagovaraju” mislimo na to da oni također upravljaju svoje molitve Bogu za naše potrebe.
Razlika između štovanja i klanjanja
Biblija na više mjesta govori o svetosti i svecima, neprestano ističući da se ta svetost jedino i isključivo sastoji u njihovoj ispunjenosti Božjom milošću. Stoga se ljudi uz svoje grijehe mogu isticati i svojom svetošću. Sveti Pavao o sebi govori kao “prvom među grješnicima” (1Tim 1,15), ali je se u isto vrijeme isticao svojom svetošću. Kršćani su sveti po krštenju u kojem se ucjepljuju u Krista i bivaju s njime suukršeni. Jednako tako, time postaju i hramovi Duha Svetoga. Poslanica Kološanima na samom početku sadrži ovaj ulomak (Kol 1,1-12):
Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Kološanima, svetoj i vjernoj braći u Kristu. Milost vam i mir od Boga, Oca našega!
Zahvaljujemo Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista, svagda za vas moleći. Jer čuli smo za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav koju gajite prema svima svetima poradi nade koja vam je pohranjena u nebesima. (…) Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.
Scott Hahn u svojoj knjizi “Signs of Life” objašnjava kako je svetost jednostavno opći kršćanski poziv, ali osvrćući se i na sam biblijski ulomak primjećuje kako Pavao jasno razlikuje svete na Zemlji (Kološane) i svete u svjetlu. Ove posljednje poslanica Hebrejima (12,1) naziva “oblakom svjedoka”. I upravo prema tim svetima su kršćani stoljećima iskazivali štovanje.
Ono se jasno razlikuje od načina iskazivanja časti (klanjanja) koje se iskazuje samo Bogu. Štovanje koje daje svecima sličnije je dubokom i predanom poštovanju koje na zemlji iskazujemo svojim roditeljima ili drugim osobama koje su nam poslužile kao uzor. Nema ništa loše u tome da i njim zamolimo da se mole za nas.
Sam Pavao u istoj poslanici savjetuje Kološanima sljedeće: “U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo, za koje sam i okovan; da ga očitujem propovijedajući kako treba.” (Kol 4,3). Dakle, poziva ih da mole i za njega. To je moguće upravo zato što svi mi imamo udjela u božanstvu Isusa Krista koji je “jedini posrednik između Boga i ljudi” (1Tim 2,5). U samim evanđeljima Isus u paraboli također opisuje nebesko posredovanje (usp. Lk 16,27-28).
Rana Crkva također je iskazivala poštovanje prema svetima koje se bitno razlikuje od kulta predaka. Ona njih nije smatrala mrtvima, već živima. Boraveći u Božjoj blizini, oni su itekako prisutni u Crkvi koja je mistično Kristovo tijelo, te nakon smrti postaju još više na nju povezani.
Koga onda kršćani štuju kada štuju svece? sv. Pavao pišući Korinćanima kaže: ” Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.” (1Kor 11,1). Stoga, štovati sv. Pavla znači slaviti Krista čija se milost na čudesan način očitovala u Pavlovu životu. Analogno tome – životu svih svetaca. Krist je onaj koji u njima živi i pomoću kojega mogu činiti djela koja je i on činio te s pravom mogu reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2,20)
Sv. Augustin je u četvrtom stoljeću pisao:
“Istina je da kršćani iskazuju religijsko poštovanje spomenu mučenika, da bi nas potakli na nasljedovanje i da bismo stekli udjela u njihovim zaslugama i pomoć u molitvama. Ali mi ipak ne gradimo oltare niti jednom mučeniku, već na spomen mučenika. Nikada se nije desilo da je onaj tko predsjeda oltaru na grobu svetaca rekao: ‘Donosimo prinos tebi, o Petre’ ili ‘tebi, Pavle” ili ‘tebi, Ciprijane’. Prinosi se daju Bogu, koji je dao krunu mučeništva, a na spomen onih koji su njome okrunjeni. (…) Mučenike poštujemo jednakom prisnošću koju osjećamo prema svetim Božjim ljudima u ovom životu kada znamo da su njihova srca spremna podnijeti istu patnju za istinu Evanđelja.
Više je prisnosti u našim osjećajima prema mučenicima zato što znamo da je njihova bitka završena, stoga možemo s većom sigurnošću slaviti one koji su već pobjednici u nebu nego ono koji se ovdje još bore. Istinsko božansko slavljenje, koje Grci nazivaju ‘latria’ (za što nema riječi u latinskom), mi i u nauku i u praksi iskazujemo jedino Bogu. Ovom slavljenju pripada prinos darova i žrtvi, kao što vidimo u riječi ‘idolatrija’ koja označava davanje hvale idolima. Prema tome, mi nikada ne prinosima niti tražimo od ikoga da prinosi, žrtvu mučenicima, svecima ili anđelima. Svatko tko upadne u ovakvu pogrešku biva naukom poučem, bilo putem ispravka bilo putem upozorenja.”
Iz ovoga si mogao zaključiti zašto se molimo svecima za zagovor i koji je ispravan stav u njihovom štovanju. Jasno je da nam i njihov život predstavlja primjer za nasljedovanje, tj. uzor kako ostvariti svetom u svom životnom staležu i situaciji. U skladu s tim svakome je se lakše poistovjetiti s nekim svecem koji je prošao sličan životni put ili ga na poseban način inspirira.
Sveti Toma je bio jedan od najvećih Crkvenih naučitelja u povijesti, veliki intelektualac i važna osoba svoga doba. Prema tome, nije nimalo neobično što je zaštitnik studenata. To ne znači da ima posebnu “vezu kod Boga”, niti nebo funkcionira po principu veza. Ali studenti u njemu mogu vidjeti uzor kako povezati razum i vjeru, kako se ne uzoholiti znanjem i moliti mu se za posredništvo kod Boga. To ne znači da se za pomoć pri učenju ne mogu moliti i drugim svecima.
Zajedništvo Crkve
Dakle, da bi se sve to shvatilo potrebno je krenuti od temelja i Crkvu gledati ne kao skup zasebnih individua koje stoje u odnosu JA-BOG, već kao zajedništvo osoba koje su pozvane graditi Kraljevstvo Božje. Sveti Pavao je možda najviše truda uložio u to da kršćanima posvijesti da su oni sami Tijelo Crkve kojemu je Krista Glava. Jedna te ista Crkva postoji na zemlji i na nebu, jedna putujuća jedna proslavljena, objedinjena u Kristu. Zašto onda odbijati to zajedništvo?
Na pitanje “Je li nam dosta Isus” možemo odgovoriti pozitivno. Ali sam taj Isus nas je pozvao na zajedništvo. To što imamo Boga kao jednoga Oca ne znači da moramo odbaciti sve one koje imamo kao braću. Ni one na nebu ni one na zemlji.
Marijina posebna važnost sastoji se zbog njene jedinstvene uloge koju je odigrala u povijesti spasenja. Katekizam o toj njezinoj ulozi govori u čitavom jednom poglavlju (br. 963-972) u kojemu je to pitanje opširno razloženo.
Izraz “trpeća Crkva” odnosi se na duše u čistilištu koji su dio Crkve, ali se nalaze u procesu trpljenja, tj. patnje koja je usmjerena prema konačnom očišćenju od navezanosti stečenih za vrijeme zemaljskog života. Podrobnije o tome također se može čitati u Katekizmu.
Relikvije su duboko biblijske
Što se tiče štovanja relikvija svetaca, i ta praksa je duboko biblijski i tradicijski ukorijenjena i vodi se jednakom logikom djelovanja Božje milosti u životu svetih pojedinaca. Naime, još davno prije Kristova dolaska prorok Ezekiel imao je viziju suhih kostiju kojima Bog govori: “‘Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete!” Dah Božji mrtve kosti vraća u život, ali dah Božji u kostima njegovih izabranika čini i puno više – on postaje životvoran. Sjetimo se kako nam Biblija u 2. Knjizi kraljeva kaže sljedeće: “Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše.
Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.” (2 Kr 13,21) Božja milost je toliko velika da je sam dodir s kostima proroka Elizeja bio dovoljan da povrati život mrtvom čovjeku. To isto načelo vrijedilo je i u Starom i u Novom zavjetu. I u Isusovo vrijeme Židovi su ozbiljno shvaćali navedeno učenje. Sjetimo se zgode iz evanđelja kada žena koja je patila od krvarenja samim dodirom Isusovih haljina ozdravlja: “A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine.
Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.” I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.” (Mk 5,25-28)
Prije nego je Isus uzašao na nebu, dao je svojoj Crkvi Duha Životvorca i tako je njegova služba ozdravljanja prešla na apostole, a preko njih na svete: “I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih.” (Dj 5,14-15)
Desetljećima nakon toga Bog je nastavljao svoje čudesno djelo po rukama svojih službenika: “Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.” (Dj 19,11-12) Stoga nije nikakvo čudo da su prvi kršćani nastavili poštivati relikvije svetaca.
To se nije odnosilo samo na apostole. Prvi kršćani gradili su mnoštvo crkava na grobovima mučenika, što je značilo važan prekid u odnosu na židovsku i antičku tradiciju koja je mrtva tijela smatrala okaljanima i nečistima. Kršćani su, suprotno tome, vjerovali u veliku razmjenu: Krist je posto ono što smo mi da bismo mi postali ono što je On. Došao je da nas otkupi u našem cjelokupnom biću – dušom i tijelom, krvlju i kostima.
Tako tijela svetaca već za svog zemaljskog života utjelovljuju njegovu božansku milost. Tijekom povijesti Crkve postao je običaj da se u oltar svake crkve ugradi mala svetačka relikvija.
Naravno, najvažnije relikvije oduvijek su bile one povezane s Isusom. Mjesta njegova zemaljskog života i dan danas ostaju sveta mjesta hodočašća i pobožnosti.
Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih! (Mt 23,32)
