Što su to gregorijanske ili “velike” mise i pod kojim uvjetima se mogu slaviti?
Što su to “velike mise”, kako su nastale, tko ih i pod kojim uvjetima može slaviti? Ovdje donosimo kratki prikaz toga fenomena kroz povijest, kao i današnje tumačenje niza koji nije magičan i koji katkad može biti prekinut.
Premda danas u liturgijskim knjigama ne postoji takav naziv, a i sam je fenomen toga pobožnog običaja u mnogim krajevima dio pastoralne prošlosti, pod imenom “gregorijana” uobičajeno se shvaća niz od 30 misa slavljenih uzastopno 30 dana, i to najčešće za pokojne, premda ne isključivo.
Povijesni naziv dobile su po papi Grguru Velikom, piše Katolički tjednik Nedjelja ba.
Povijest nastanka misa za pokojne
Počevši od 7. st., osobito u samostanima kao obveza je uvedeno slavljenje više misa za pokojnu braću, a posvuda se umnažaju i mise na obljetnicu smrti. I srednjovjekovno propovijedanje bilo je sve više usmjereno na živo opisivanje kaznâ i trpljenjâ što čekaju pokojne u čistilištu. U tim je predodžbama bilo puno toga što danas smatramo neprimjerenim, povijesno netočnim, ali su baš one stvorile ozračje pobožnosti s mnoštvom viđenja, ukazanja, pripovijedanja koja su bila zadivljujuća i strašna, no ujedno i lako prihvaćana u puku.
Misa je uvijek imala povlašteno mjesto u službama za pokojne, iako se ne smije zaboraviti niti dobročinstvo kao sredstvo koje je Crkva naglašavala stoljećima kao pomoć pokojnima.
Bez obzira na raznolikost tumačenja i razmišljanja – osobito teološke naravi – o kobi i stanju pokojnika nakon smrti, Crkva je i u teoriji i u praksi imala čvrsto stajalište da je misa događaj koji blaži boli, pruža utjehu, potporu i nadu. Misa je uvijek imala povlašteno mjesto u službama za pokojne, iako se ne smije zaboraviti niti dobročinstvo kao sredstvo koje je Crkva naglašavala stoljećima kao pomoć pokojnima. Zgodan je dvostih koji na latinskom u duhu tadašnjih predodžaba i simbolike kaže: “Misa, molitve, darovi i post – to četvero odrješuje duše koje sputava gorući oganj”.
Povijest gregorijanskih misa nije potpuno jasna
Sveti Grgur Veliki († 604), čiji su spisi u srednjemu vijeku imali nedvojben autoritet i glasovitost, pisao je: “Ako nakon smrti grijesi nisu neodrješivi, dušama i nakon smrti pomaže sveti prinos spasonosne Žrtve” (usp. Dialog IV, 35). Te je svoje riječi potkrijepio i s dva primjera koji su ubrzo postali nadaleko poznati.
Prvi se tiče prezbitera Ivana iz mjesta Centocelle (Civitavecchia), a drugi redovnika Justa s brežuljka Celija u Rimu.
Za prvoga kaže da je nakon sedam uzastopno odsluženih misa oslobodio muka gospodara tamošnjih terma. Mise je zatražio navodno sam pokojnik, ali on nije spomenuo točan broj sedam.
Što se drugoga tiče, on je zgriješio protiv siromaštva te su mu bile uskraćene uobičajene službe za pokojne. O njemu Sv. Grgur pripovijeda da je za njega prinio 30 misa uzastopce 30 dana, te se nakon toga Just ukazao svomu subratu javljajući mu da je oslobođen iz čistilišta.
Tako je 30 misa slavljenih uzastopce 30 dana dobilo ime velike, odnosno gregorijanske mise ili, skraćeno, gregorijana.
Iz tih se spisa ne razaznaje je li odredba o 30 misa nešto što bi uveo sam sv. Grgur ili je taj običaj postojao i ranije. Pa ipak, njegovo je pripovijedanje pridonijelo širenju pobožnosti koja je postala zajednička u Crkvi na Zapadu sve do danas. Tako je 30 misa slavljenih uzastopce 30 dana dobilo ime velike, odnosno gregorijanske mise ili, skraćeno, gregorijana. Smatralo ih se iznimno učinkovitima, osobito ako su se slavile na oltaru Sv. Grgura na rimskome Celiju ili na nekim drugim “gregorijanskim oltarima” koji su dobili povlasticu od Svete Stolice.
Individualizam i devijacije kasnog srednjeg vijeka
Misal iz St. Lambrechta (1336.) piše: “Ako netko u nekoj potrebi slavi ovih 30 misa ili zamoli da budu slavljene, bit će bez oklijevanja oslobođen (od kazne i muka).” Ne iznenađuje što su vjernici posegnuli za tim jednostavnim sredstvom koje je išlo ususret njihovoj želji za čudom. Zbog toga se u kasnome srednjem vijeku pojavila velika učestalost slavljenja ovih misa. To je utjecalo i na sam obred, na subjektivan pristup euharistiji, na umnažanje misa u tolikoj mjeri da se na svakome oltaru u crkvi gotovo istodobno mogla slaviti po jedna misa. Bio je to klasični primjer individualizma, a za to je bio potreban i velik broj svećenika koji su pretežno slavili zavjetne i pokojničke mise.
Običaj i danas postoji
Iz povijesnoga konteksta shvaćamo zašto se danas ne govori na jednak način kao u srednjemu vijeku. Čak se i ne spominju nizovi misa. Crkva ne traži da se za pokojne služi niz od 30 misa, no u nekim krajevima je i danas uobičajeno da obitelj, najčešće nakon sprovoda, zamoli svećenika da on ili neki drugi svećenik za pokojnicu ili pokojnika slavi misu odnosno “velike” mise tj. gregorijanu.
Vjerniku je uz urednost groba i zapaljenu svijeću jako važna i molitva za pokojnika koji čeka uskrsnuće. Važno je da to ipak ne bude shvaćeno kao nekakva magija, nego upravo onako kako je već spomenuto: “Euharistija je događaj koji blaži boli, pruža utjehu, potporu i nadu”.
Niz od 30 nije magičan i može biti prekinut
Euharistijsko slavlje izgrađuje Crkvu, a ne prikuplja i ne kupuje “bodove” za sigurnost nečijeg spasenja. To vrijedi i za gregorijanske mise. Premda se nauk nije promijenio, danas je nepotrebno poticati ovu praksu iz prošlosti, nego euharistijskoj pobožnosti valja pristupati onim duhom koji vodi izvornom euharistijskom događaju. Kako bi se izbjeglo pogrješno tumačenje o magičnom učinku niza od 30 misa, Crkva je nakon Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.) dokumentom Declaratio Tricenario gregoriano de continuitate celebrationis missarum gregoriani (AAS 59 [1967.], 229-230; EV 2,966) pojasnila da “plodovi ili učinci koje su Crkva i narodna pobožnost do sada prepoznavali u tim misama, ostaju i onda kada je taj niz prekinut iznenadnom smetnjom ili drugim razumnim razlogom”.
No ističe se da je svećenik koji je preuzeo nakanu dužan “čim prije završiti proslavu trideset misa”. Izrijekom se u dokumentu spominje da razuman razlog za prekid takvog niza može biti “bolest”, “sprovodna misa” ili “vjenčanje”, a drugi razumni razlozi mogu biti slični: primjerice molba neke druge osobe da svećenik slavi misu za nekoga tko treba poći na tešku operaciju i slično. Tim tumačenjem postkoncilska Crkva jasno se distancirala od dotadašnjih pogrješnih skrupuloznih shvaćanja, upozorivši Ordinarije da glede toga bdiju kako ne bi bilo zloporaba.
Koji svećenici danas slave gregorijane?
Budući da župnici i župni vikari zbog svojih pastoralnih obaveza i drugih vjerničkih nakana danas uglavnom nisu u mogućnosti slaviti zatražene gregorijanske mise, oni te nakane prosljeđuju u ekonomat biskupije kojoj pripadaju. Biskupija zatim pronalazi svećenike koji mogu slaviti ovakve nakane, a to su uglavnom umirovljeni svećenici ili redovnici koji u samostanima imaju manje pastoralnih obaveza.
Može li obitelj sudjelovati na slavljima gregorijanskih misa?
Bilo bi dobro da obitelj i prijatelji pokojnika sudjeluju na tim misama, kao i na svakoj misi za koju imaju osobnu nakanu, no ponekad je to iz različitih razloga nemoguće. Ako je obitelj pokojnika spriječena, onda sudjeluju drugi vjernici, ovisno o mjestu gdje se slave mise. Ipak, ako bi obitelj izrazila silnu želju na sudjelovati na misama, onda bi bilo jednostavnije predložiti svom župniku da slavi 30 nevezanih misnih nakana, što bi vjerojatno bilo lakše dogovoriti, a plodovi bi bili isti, poglavito s obzirom da “euharistija izgrađuje zajednicu”.
