Strašno viđenje sv. Terezije Avilske: Svjedočila je pogrebu žene koja je u grijehu umrla bez ispovijedi, mnoštvo nečastivih…
Strašno viđenje sv. Terezije Avilske: Svjedočila je pogrebu žene koja je u grijehu umrla bez ispovijedi, mnoštvo nečastivih… Što se događa s našim bićem, duhom i tijelom nakon smrti?
O tome odlučujemo mi za vrijeme života, iako toga mnogi nisu svjesni.
Živjeti ‘mirno’ u svim blagodatima svijeta s teškim grijesima u srcu i ne osjećajući savjest koja nam progovara i zove nas na pokajanje, nije znak – dobrog puta, nego sotonskog privida, kojemu je svejedno za one duše koje mu pripadaju već i u životu, i po koje nakon smrti on uistinu dolazi. Sakrament ispovijedi je neviđena milost koju tako jako čovječanstvo zapostavlja iako, često određuje vječnost.
Ovo je jedna od mnoštva vizija koja na slikovit način to i dokazuje. Vizija je to koja je toliko bila strašna da zaprepastila i svetu Tereziju Avilsku, naučiteljicu Katoličke Crkve, koja je nakon vizije poželjela da je vide svi koji žive u grijehu, kako bi se od straha okrenuli Gospodinu.
“Drugi put vidjeh drugo viđenje koje me je jako zaprepastilo. Bila sam na mjestu gdje je umrla osoba koja je, kako sam saznala, živjela jako loše i to puno godina. Dvije je godine bolovala i čini mi se da se u nekim stvarima popravila. Umrla je bez ispovjedi, no uza sve to meni se činilo da se ne smije osuditi. Dok su oblačili mrtvo tijelo, vidjela sam mnoštvo nečastivih kako su pograbili to tijelo.
Činilo se da se poigravaju s njime, ali mu i sude, što je meni zadalo veliki strah, jer su ga velikim kukama povlačili od jednoga do drugoga. Kada vidjeh kako to tijelo nose pokopati s počastima i obredima kao i sva ostala, mislila sam kako Božja dobrota nije htjela da ona duša bude osramoćena, nego da ostane skriveno kako je bila njegova neprijateljica.
Bila sam napola izluđena zbog onoga što sam vidjela. Tijekom cijelog obreda nisam vidjela nečastivoga. Kasnije, kad su tijelo spustili u grob, toliko je mnoštvo nečastivih bilo unutra da ga pograbi, te sam bila izvan sebe videći to, pa je trebalo puno srčanosti da to prikrijem.
Razmišljala sam što li su radili s onom dušom da su onako zagospodarili jadnim tijelom. Dao Gospodin da ovu strahotu što sam je ja vidjela vide svi oni koji žive u grijehu. Činilo mi se da bi to jako potaklo da žive čestito.
Sve mi to pomaže da još više spoznam koliko dugujem Bogu i čega me je oslobodio. Bila sam jako zaprepaštena sve dok o tome nisam razgovarala sa svojim ispovjednikom. Razmišljala sam o tome da li je to bila varka nečastivoga zato da bi se osramotila ona duša, premda je nisu držali jako kršćanskom. Istina je pak sve, da nije varka, da me hvata strah uvijek kad se toga sjetim.
