ČESTITAMO Iva Penava, najstarija članica Franjevačkog svjetovnog reda, na blagdan sv. Franje ušla u 100. godinu
Iva Penava, po svom suprugu svim mještanima poznata kao Nininica, ima 99 godina, i usprkos godinama vitalna je, spretna, živi sama i uz Božju pomoć uspješno uspijeva brinuti o sebi. Iva je najstarija trećarica u Posušju, a možda i u cijeloj Hercegovini. Na svetkovinu sv. Franje, ušla je u stotu godinu života.
Iva je svojim sestrama trećaricama govorila o svom životnom putu, od 1922., o okolnostima u kojima je rođena, živjela, radila ali i bila trećarica. Zdravka Pišković je to sve zabiljelila, uredila i snimku velikodušno prepustila emisiiji „Iz evanđelja u život“ , piše Radio Mir Međugorje.
„Rođena sam u selu u kojem sada živim. Kad mi je brat nestao, drugi kao mali umro, ja sam rekla svojim roditeljima da ih neću napustiti. Rođena sam u obitelji s petero djece, osmero stričeve djece i još sedmero djece siročadi pokojnoga strica. Lijep život sam imala sa svojom obitelji, radilo se, sadilo, malo kupovalo – sve smo o sebi živjeli. Rođena sam na svetoga Franju.
Odmah su me krstili jer u to vrijeme ako dijete umre prije krštenja, zakopa se izvan groblja. Ćaća je vrlo bio radostan jer sam krštena, jer da sam umrla pokopali bi me izvan groblja. Bio je i tužan, jer što će mi dat jest’, ali hvala Bogu nikada nisam bila gladna ni žedna“, kazuje nam Nininica.
„Od 17 godina sam se mogla udat’, ali došlo je vrijeme da se nisam imala za koga udat’. Dvanaest Anta sam promijenila i šalili su se sa mnom. Nigdje nikoga, ni brata ni rođaka. Samo staro i nejako. Ante nestalo, Tere nestalo, Tadije nestalo… Ja bi čuvala marvu i stoku u Gradini, nabrajala i plakala. Moj ćaća mi je govorio da šutim i da će me ubit’ partizani. Ako će ikoga ubit, tebe će, govorio je moj ćaća. Ja govorim neka me ubiju, kad su sve pobili, neka i mene ubiju. Ali nisu“, sjeća se Nininica. No, nakon što je nekoliko godina proveo u logorima, u selo se vratio Nine. Nisu joj se dali udati za njega jer je bio slab. Računali su da će joj umrijeti i ostaviti je sa siročićima.
„Ali smo se uzeli, na pokladni ponedjeljak. Nas trinaest parova u crkvi na Posuškom Gracu. Nine se u tuđoj robi vjenčao. Promijenio je šest logora, iz rata došao. I Bog ga do mene donio. Nisam mislila da će mi toliko živjeti. Proslavili smo zlatni pir ovdje ispred naše kuće“, prisjeća se Nininica.
„Fra Lucijan i fra Milivoj su nas popisali u treći red. Nas je iz sela otišlo jedno petnaest. Mlade žene su sve otišle u treći red. Dobili smo križić i škapular koji još imam. Najviše sam nosila moći. Onda smo prešli u Posušje. Išli su u treći red i muški. Sve do jedna je kuća imala nekoga u trećem redu. Kasnije poslije rata i kada je zaratilo nije se vrlo išlo u treći red“, kazuje Nininica.
U to vrijeme, trećarice su imale obavezu molitve i posta.
„Svetoga Ante i svetoga Franje krunicu smo molili. Utorkom i petkom bi postili. Onda je fra Jozo kazao da treba i srijedu jer se Gospa ukazala. I od tada ja nisam propustila srijedu postit’ ni kad je bio Božić“, govori Nininica, pojašnjavajući nam i što pak danas ne vidi kao dobro.
„Uvijek bi se cijenilo dobro kao dobro, a loše kao loše. Što god vidite da ne valja, nemojte tako, a što vidite da je dobro, to primite. Ja kad vidim da netko nije lijepo postupio, ja gledam da ga na lijepo svitujem, da ga mogu obratiti. Ne daj Bože tuđe grijehe pripovijedati“, zaključila je Nininica.
