PREDIVNO SVJEDOČANSTVO: “Hvala ti fra Zvjezdane, što si mi pomogao upoznati Isusa Krista!”
Patera Zvjezdana upoznao sam negdje u rujnu 2002., kada su me odveli kod njega. Da, odveli. Jer, ako niste znali, Zvjezdanu Liniću su ljude vodili – ljude koji više nisu znali što bi sa sobom, ljude kojima je ovisnost napravila pakao od života, ljude koji su na bilo koji način bili spremni primiti Isusa u svoje srce.
I ja sam bio spreman, a moja prijateljica s posla to je prepoznala i odvela me kod Zvjezdana, u Tabor. Inače, i njoj je Zvjezdan spasio život i dušu, na način da će mu ona biti zahvalna zauvijek.
Taj prvi put u Taboru sam proveo jedan dan. Ne sjećam se puno detalja, osim jednog kojeg neću zaboraviti nikada. Bilo je to u kapelici Tabora, prekrasnom jednom svetištu. Upravo je završilo polaganje ruku i zaorila se neka pjesma, ne sjećam se više koja. Zvjezdan je širio ruke u molitvi i smijao se tako iskreno i poput djeteta, da nisam mogao skinut pogled s njega. I nisam skidao pogleda sve dok se i ja nisam počeo zajedno smijati s tim fratrom, „ujakom“ kako bi rekli mi iz Bosne, a osmijeh s lica mi nije silazio iduća tri sata. Nisam se mogao prestati „smijati od smijeha“, kako kaže jedna pjesma, od radosti koja mi je duboko prožela srce. Radosti spasenja. Možda se toga dana nije sve promijenilo u mom životu, ali definitivno više ništa nije bilo isto. To je bio početak mog puta prema Bogu, onoga kojeg više nikada neću prekinuti.
Kasnije sam u Taboru proveo četiri dana na jednom seminaru, ali nakon toga nisam više tamo prečesto dolazio. Jednostavno, osjetio sam kako se tamo dogodilo ono što je bilo potrebno. Bog mi je preko svoje Riječi i preko svog sluge Zvjezdana dodirnuo srce, umirio ga i spremio za sve ono što ga čeka, ono što danas traje. To više nije bila moja priča. Ali, uvijek sam znao da se u tom samoborskom Taboru događaju prekrasne stvari, da Isus preko svoga Zvjezdana spašava one koji su bili na dnu, sve one koji su Ga bili spremni primiti u svoj život. I tu je bio taj Zvjezdan, sa svojom istinskom franjevačkom duhovnošću koja je istodobno bila pravom duhovnom i emotivnom „revolucijom“ i dubokom ukorijenjenošću u tradiciji, u crkvenosti. U Tabor su ljude vodili da ih se spasi.
Pamtim još jednu posebnu sliku Zvjezdana Linića. Kada sam bio na četverodnevnom seminaru, najteže su mi padala ta ustajanju u zoru, odlazak na Svetu misu. Bilo je to u totalnom neskladu s mojim tadašnjim načinom života kada sam rijetko uživao u jutrima. I digao sam se tako i polusklopljenim očima pogledao kroz prozor sobe gdje smo bili smješteni. Vidio sam vani Zvjezdana kako se skoro poskakujući približava zgradi, maše onim užetom kojeg franjevci imaju oko pojasa i pjevuši nešto sebi veselo u bradu. Tada sam sebi obećao kako ću učiniti sve što mogu da upoznam razlog zbog kojeg taj čovjek veselo skakuće u izmaglici prohladnog jesenjeg jutra. Hvala ti Zvjezdane, što si mi pomogao upoznati Isusa Krista
www.medjugorje-news.com/bitno.net
