CRKVAVJERA I DUHOVNOST

3 stvari o Velikoj suboti koje mnogi vjernici ne znaju

Velika subota jedan je od najtiših, ali i najdubljih dana crkvene godine. Donosimo tri važne činjenice koje pomažu razumjeti zašto je taj dan obilježen šutnjom, molitvom, iščekivanjem i otajstvom Kristova silaska nad mrtve.

Velika subota jedinstven je dan Vazmenoga trodnevlja i posljednji dan priprave prije Uskrsa.

Lako je prijeći ravno s Velikoga petka na Uskrsnu nedjelju. Ipak, prvi su kršćani Veliku subotu obično provodili kao posljednji dan molitve i pokore, strpljivo čekajući kod groba Isusovo uskrsnuće.

Velika subota jedan je od onih posebnih dana u liturgijskoj godini kada nas Crkva poziva da uđemo u snažno iskustvo iščekivanja — vrijeme koje je još obilježeno tugom, ali već stoji na pragu radosti.

To je dan kada se možemo staviti na mjesto prvih kršćana i zamisliti kako su čekali hoće li Isus doista uskrsnuti od mrtvih. Upravo su bili svjedoci smrti svojega najboljeg prijatelja na križu i trebali su vrijeme da oplakuju njegovu smrt.

Evo tri kratke zanimljivosti o Velikoj suboti i o tome kako ju je Crkva slavila kroz povijest.

1. Povijesno gledano, na Veliku subotu nije bilo mise

Povjesničari smatraju da je Velika subota također bila dan bez mise. Umjesto toga, kršćani su održavali cjelonoćno bdjenje koje je započinjalo tijekom noći sa subote na nedjelju i završavalo u prvim zrakama zore, kada bi na uskrsno jutro započelo slavlje mise.

Autor Herbert Thurston to ukratko objašnjava u svojoj knjizi Lent and Holy Week. Misa koja se danas slavi na Veliku subotu izvorno zapravo nije bila misa Velike subote, nego je, kao završetak dugih obreda velikoga bdjenja, u biti bila ponoćna misa Uskrsne nedjelje. Vjerojatno se u najranijem razdoblju slavlje završavalo tek dugo nakon ponoći, kada je već počinjalo svitati. Zato je bilo posve prikladno da se radosni usklik uskrsnuća prvi put izrazi upravo tada. U tom smislu, Velika subota, poput Velikoga petka, bila je aliturgijski dan, odnosno dan bez mise.

S vremenom je liturgija skraćena i pomaknuta na ranije večernje sate te je tako nastalo Vazmeno bdjenje kakvo danas poznajemo.

2. Velika subota bila je dan molitve i šutnje

U mnogim se crkvama razvio običaj pripravljanja groba ili odra, na kojem bi se postavio lik Isusova mrtvog tijela, a vjernici bi zatim bili poticani da ostanu u molitvi pred žalosnim grobom. Tijekom većeg dijela povijesti prije Vazmenoga bdjenja nije bilo gotovo nikakvih javnih bogoslužja, pa je crkva ostajala u potpunoj tišini od Velikoga petka poslijepodne sve do kasnih večernjih sati Velike subote.

Kroz mnoga stoljeća na Veliku subotu postojao je i strogi post, pa se toga bolnoga dana nije uzimala hrana. Mnogi su ostajali u crkvi tijekom noći nakon Velikoga petka, bdijući uz Isusa u grobu.

Jedna homilija iz 2. stoljeća potvrđuje takvo ozračje u Crkvi riječima:
„Što se događa? Danas je velika tišina na zemlji, velika tišina i mir. Velika tišina, jer Kralj spava; zemlja je zadrhtala i utihnula, jer Bog je usnuo u tijelu i probudio one koji od vjekova spavahu. Bog je umro u tijelu, a podzemlje se prestrašilo.”

3. Isus je na Veliku subotu „sašao nad pakao“

Svi znamo da je Isus uskrsnuo treći dan, ali što se dogodilo između smrti i uskrsnuća? Naime, svake nedjelje u Vjerovanju ispovijedamo da je Isus „sašao nad pakao”, odnosno, kako se ponekad prevodi, „sašao k mrtvima”.

Katekizam daje pojašnjenje ove često pogrešno shvaćene istine.

Sveto pismo boravište mrtvih, u koje je Krist sišao nakon smrti, naziva „paklom” — na hebrejskom Šeol, a na grčkom Had — jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga. Tako je sa svim mrtvima, bilo pravednima bilo zlima, dok čekaju Otkupitelja. To, međutim, ne znači da je njihova sudbina ista, kao što Isus pokazuje u prispodobi o siromahu Lazaru koji je primljen u „Abrahamovo krilo”. Upravo je te svete duše, koje su čekale Spasitelja u Abrahamovu krilu, Krist Gospodin oslobodio kada je sišao nad pakao.

Isus nije sišao nad pakao da oslobodi proklete niti da uništi pakao osude, nego da oslobodi pravednike koji su mu prethodili.

„Evanđelje je naviješteno čak i mrtvima.” Silazak nad pakao dovodi poruku spasenja do njezina punog ispunjenja. To je posljednja faza Isusova mesijanskog poslanja — faza kratka u vremenu, ali golema po svojem stvarnom značenju: Kristovo djelo otkupljenja proteže se na sve ljude, svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici otkupljenja.

www.medjugorje-news.com

Vezani članci

Leave a Reply

Back to top button